Foto:Arhiva
U posljednjih desetak dana iz Bosne i Hercegovine stiglo je nekoliko političkih poruka povezanih s ratom 1990-ih koje nisu prijateljske prema Hrvatima i Hrvatskoj, piše Večernji list.
Riječ je o porukama iz mahom bošnjačkih krugova koje nisu nimalo prijateljske prema Hrvatima i Hrvatskoj. Najprije je objavljena brošura u kojoj se Hrvatsku proglašava agresorom na BiH.
Zatim su članovi bošnjačke Jedinstvene organizacije boraca ustvrdili da HVO nije sudjelovao u oslobađanju Mostara u lipnju 1992. Memorijalni centar Srebrenica zatražio je od hrvatske Vlade da ispita je li ministar obrane Ivan Anušić, nakon što je izjavio da se 1993. borio kao pripadnik HVO-a na području Mostara, umiješan u zločine nad Bošnjacima. Bivši slovenski predsjednik Milan Kučan također je izjavio da je Tuđman s Miloševićem dijelio Bosnu, dok je sarajevski političar Ivo Komšić poručio kako bi Hrvatska trebala priznati zločine u BiH te tražiti oprost od Bošnjaka.
Domagoj Knežević, povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest, ističe kako su ovakve povijesne neistine konstantne u dijelu bošnjačke politike koja priželjkuje pretvaranje BiH u građansku državu s vodećom ulogom Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda.
“Najnovija povijesna konfabulacija iz tih redova jest i priča kako HVO nije sudjelovao u obrani Mostara tijekom ljeta 1992. godine,” rekao je Knežević.
Prema njegovim riječima, u operaciji “Lipanjske zore” postrojbe HVO-a oslobodile su Mostar i dolinu Neretve od srpskog agresora te potom i Stolac, dok su Bošnjaci s toga područja tada bili uglavnom pripadnici HVO-a.
“Da HVO 1992. nije uspio obraniti Mostar i Stolac, Hrvati iz toga dijela Hercegovine doživjeli bi sudbinu Hrvata iz Travnika, Zenice, Bugojna, Fojnice, Vareša, Kaknja, Kraljeve Sutjeske,” dodao je Knežević.
Govoreći o dolasku Anušića i drugih dragovoljaca iz Hrvatske u postrojbe HVO-a, Knežević napominje da je obrana doline Neretve i područja Neuma bila hrvatski nacionalni strateški interes. Podsjeća i da je HVO priznat kao sastavna snaga Oružanih snaga BiH prema Sporazumu o prijateljstvu i suradnji koji su 1992. potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović.
Komentirajući izjavu bivšeg slovenskog predsjednika Kučana, Knežević je rekao da Kučan zna što su se dogovorili Tuđman i Milošević u Karađorđevu, unatoč srpskoj agresiji na Hrvatsku koja je uslijedila i demantirala postojanje ikakvog dogovora.
“Međutim, slabije zna što se on dogovorio s Miloševićem 24. siječnja 1991., samo dan prije nego što će KOS pokrenuti aferu ‘Špegelj’ i pokušati vojni udar na Hrvatsku,” dodao je.
Knežević zaključuje da je ponovni pokušaj diskreditacije hrvatske politike usmjeren na zahtjeve legitimnih političkih predstavnika hrvatskog naroda da im se vrate prava zajamčena Washingtonskim sporazumom, Daytonsko-pariškim mirovnim sporazumom i Ustavom BiH.
S obzirom na to da je Hrvatska potpisnica Daytonskog sporazuma i po Ustavu obvezna brinuti se o Hrvatima u BiH, Knežević smatra da je jedini lijek neprekidno javno ponavljati povijesnu istinu. “Na potezu je država,” zaključio je Knežević, prenosi Maxportal.hr.