Ne-teme ne postoje samo za HDZ, nego i za Možemo. Nacija je podijeljena, kao i inače,
po strogo ideološkoj crti oko slučaja Zambija: Za jedne, usvajanje djece iz zaraćenog
Konga je humani čin, a ljudi su se našli pred sudom zbog svog neznanja, ili nesporazuma.
Argument je da će djeci svakako biti bolje u Hrvatskoj, a nerijetke su i optužbe da oni koji
spore legalnost i moralnost takvih posvajanja to rade iz rasističkih razloga, jer ne žele crnu
djecu iz Konga u Hrvatskoj. Revizija dosadašnjih sumnjivih posvajanja bi, kažu, dovela do
toga da bi djeca bila oteta posvojiteljima i vraćena u Kongo.
Oni drugi pak kažu kako se radi upravo o onom za što su optuženi – trgovini djecom, koja
su nabavljena u zemlji koja ne dozvoljava međunarodna posvajanja i dovedena u Zambiju
preko sumjivih posrednika, sa sumnjivim dokumentima, i za velik novac koji sam po sebi
upućuje da procedura nije legalna. Poznavatelji situacije tvrde da bi se na sudu – ako se
suđenje ne prekine političkim pritiskom i diplomatskom akcijom – mogli izvući samo ako
dokažu da su platili samo iznos koji ne prelazi zakonski propisane legalne troškove
posvajanja, a ako se radi o desecima tisuća dolara, to je onda kupovina djece. Također
upućuju na činjenicu da onaj tko želi crno dijete ima na raspolaganju pedesetak drugih
afričkih država koje su potpisnice međunarodne konvencije o usvajanju i gdje je takvo
posvajanje moguće provesti legalnim putem.
Kao što je za Premijera ne-tema tajanstveni AP, tako je za njih ne-tema legalnost
posvajanja djece iz Konga u Zambiji. Nedavno smo čuli kako djecu treba „vratiti u Hrvatsku”, iako u njoj nikad nisu bila. Za dovođenje djece u Hrvatsku se založio i ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić-Radman, a to da su „djeca hrvatski državljani” je jedan od glavnih argumenata kojima se brani optužene, i spori uopće i nadležnost hrvatskog suda.
Mnogo je toga nejasno u slučaju posvajanja iz Konga: Kako je moguće dobiti hrvatske dokumente za djecu iz države koja izričito zakonom zabranjuje međunarodno posvajanje djece, nakon brojnih slučajeva u kojima su ta djeca preprodavana, iskorištavana ili korištena kao seksualno roblje? Prema obiteljskom zakonu Konga, samo predsjednik osobno može odobriti takvo posvajanje. Kako je moguće da Hrvatska izda putovnice posvojenoj djeci parovima koji nisu uopće u hrvatskom registru povojitelja, jer im zahtjev (još) nije odobren? Kako je moguće da netko posvoji dijete koje nikad u životu nije vidio, kad legalna procedura podrazumijeva upoznavanje i međusobno prihvaćanje? Zato smo, kako bismo razjasnili neke pravne nedoumice, kontaktirali poznatog zagrebačkog odvjetnika Davornina Karačića, bivšeg zastupnika u Skupštini Grada Zagreba. Karačić je inače poznat i kao odvjetnik Marka Perkovića Thompsona, i kao čovjek koji je pred sudom obranio “ZDS”.
Čuli smo od Sandre Benčić kako djecu treba vratiti u Hrvatsku, iako u njoj nisu
nikad bila. Čuli smo i da je jedan od glavnih argumenata kako ta djeca imaju
hrvatske dokumente, pa neki tvrde i da sud u Zambiji nije nadležan. Jesu li ti
dokumenti pravovaljani?
Benčićka lupeta. Naravno da nisu! Takvi dokumenti ne mogu biti valjani su ako su dokumenti temeljem kojih su izdani krivotvoreni. Hrvatski sudovi priznaju stranu sudsku odluku tada se utvrđuje stanje u Hrvatskoj i vrše se daljnje procedure. Ali ako je izvorna dokumentacija iz Konga krivotvorena ili ako je neka ovlaštena osoba zloupotrijebila svoj položaj ili ovlast, onda su i hrvatski dokumenti nevažeći.
Zamislite da vam netko dođe s vlasničkim listom dobivenim temeljem krivotvorenih dokumenata, i kaže da je vaša kuća sad njegova! Vi imate pravo tražiti promjenu stanja u gruntovnici. Ništetan je svaki pravni posao koji je protivan prisilnim propisima.
Krivotvorenje isprave je kazneno djelo a zlouporaba položaja i ovlasti, također. Ako sklopimo ugovor o zajmu da bih ja tim novcem kupovao drogu ugovor je ništetan, jer je trgovina drogom ilegalna aktivnost, dakle protivna prisilnim propisima. Treba obratiti pažnju na slijedeće, a na to nitko ne obraća pažnju: Kad idete promijeniti vlasništvo nad vozilom, imate pravni temelj, recimo rješenje o naslijeđivanju, ugovor o kupoprodaji ili darovanju ili slično, i sve to postoji u spisu, predmetu, arhivu. Što se tiče ovih koji inzistiraju da je sve provedeno po propisima, nitko nije tražio sudsku odluku iz Konga da bi provjerio zakonitost iste! Nema je na sudu u Zlataru, ne može se napraviti uvid u izvornu dokumentaciju – jer kako stvari stoje, takve odluke izgleda da nema! Nitko još nije vlastima u Kongu postavio najvažnije pitanje: Je li kod vas na tom i tom sudu u Kongu, u Kinshasi ili Lubumbashiju, gdje god, donesena takva i takva odluka?
Ako jest, sve je u redu. Ali ako takve odluke nema, a nema je nigdje, onda su i hrvatski dokumenti te djece izdani temeljem lažiranih ili nepostojećih dokumenata nevažeći! Slon je u sobi, a nitko ga ne primjećuje!
Nadalje, ako Kongo ne dozvoljava posvajanje transrodnim osobama, kako su onda oni dobili dokumente? Imamo krizu institucija!
– Dva od četiri para nisu u registru posvojitelja, mogu li oni posvojiti djecu?
Djeca su postala hrvatski državljani temeljem posvojenja. No je li moguće da osoba koja nije u registru posvojitelja, jer možda ne zadovoljavaju uvjete, može izvršiti posvajanje, ne bih rekao jer posvojenje nije izvedeno u skladu s propisima a registar posvojitelja potvrđuje da takve osobe ispunjavaju sve uvjete da bi mogli posvojiti dijete. Najveća problematika je sud . Sud nema dokumentaciju i nitko ne provjerava na što se sud u Zlataru poziva? Pod kojim brojem se vodi taj predmet? Nema ga nigdje? Kao što imamo prekucavanje brojeva šasije kod ukradenih automobila, ovdje moguće imamo „prekucavanje“ djece.
Kad smo kod prekucavanja, navodno su „usvojitelji” djeci promijenili ne samo prezimena nego i imena? To podsjeća na onu scenu iz Korijena kad je Kunta Kinte bičevan da bi priznao da se sad zove Toby.
Lako moguće da je to između ostaloga i zato da se djetetu zamete trag. Znali su ili su morali znati da cijela operacija nije legalna. Iz činjeničnog substrata proizlazi da je teško da obzirom na sve okolnosti nisu znali da u konkretnom slučaju to nisu čista posla. Nisu išli u Kongo po djecu, čekali su da im se dijete dostavi u Zambiju, kao paket. Dijete koje nikad nisu vidjeli, izabrano iz kataloga.
Kad posvojiš dijete, to je tvoje dijete, imaš pravo na promjenu imena i prezimena. No kako to da progresivna ljevica koja obožava što različitija imena od domaćih najednom toj djeci daje domaća imena a silno su protiv asimilacije? A onda su odlučili baš njih pretvoriti u
Juru, Stipu, Štefa i Marka?
Prljavština je i na medijima i državnoj politici i sudovima koji pokušavaju takve sumnjive radnje unaprijed opravdati.
Etičnost posvajanja djeteta koje nikad nisi vidio, za koje ne znaš kako će na tebe reagirati, na činjenicu da napušta sve što poznaje, kakvo god bilo?
Osim ako se nekih slučajem otklone sumnje u nezakonito postupanje onda zbilja možemo reći da su nabavili dijete. A to onda jest trgovina djecom. Tad nije bitno je li to dijete išlo za seksualnog roba ili za smještaj u obitelji. Nažalost, u takvom slučaju to i nema veze s pravim roditeljstvom i predstavlja određenu razinu rasizma te supremacije prema onima za koje se smatra da nisu u stanju voditi brigu o djeci, kao što imam prilike viđati u raznoraznim medijskim člancima gdje se naglasak stavlja na težak i opasan život u Kongu, kao da to opravdava nezakonito postupanje, pa makar u konačnici život te djece tehnički i bio lakši u Hrvatskoj.
Duboko ih ne doživljavaju ne kao sebi ravne, nego kao artikl kojeg su kupili. Isto tako se odnose prema zakonima Konga koji za njih, bijelce, ne važe. U tom smjeru idu i komentari Afrikanaca. Oni se ponašaju prema tim ljudima, i djeci i roditeljima, kao da su to niža bića koji moraju imati nadgospodara koji će brinuti o njihovim problemima. I ljudi u Kongu imaju svoje dostojanstvo.
Vesna Vučemilović je upozorila na to da je hrvatsko državljanstvo te djece rezultat pravnog posla, ne rađanja. Posvojenje i davanje državljanstva je pravni posao, mora iza toga postojati pravni spis. Nema ga. Tako je i s drugom djecom u Hrvatskoj usvojenom iz Konga, a ljevica se opire reviziji.
Kažu da bi to ugrozilo tu djecu?
Mi ne znamo gdje su ta djeca i u kakvim uvjetima žive, a Benčić odbiija svaku mogućnost da se to istraži, kao da sve skupa želi zataškati. Spočitava Bujancu i Peternelu drukanje, očito ne vidi problem u tome da netko svjesno krši zakon da bi došao do djeteta. Je li to možda strah od vlastite upletenosti?
U Jutarnjem se pojavio tekst Roberta Bajrušija u kom se tvrdi kako bi revizija dovela do deportacije te djece natrag u Kongo?
Revizija utvrđuje nepravilnosti. Naravno da nitko ne bi deportirao djecu, nisu ona kriva za krivotvorenje dokumenata, ona su žrtve te bi snašao nekakav model da se ta djeca zaštite te u krajnoj liniji ostanu u Hrvatskoj. Ne deportiraju se ni migranti kriminalci pa teško da bi i djeca. Djeca sigurno ne bi stradala. Ali stradali bi neki drugi.
Ta priča je magla, mi ne znamo što se tu zbiva a ljevica odbija bilo kakvu mogućnost rasvjetljavanja perfidnim razlozima. Kako bi zaštitili svoj rasizam, osjećaj supremacije, izopačenost i protupravno ponašanje skrivaju se iza zaštite djece.