Mladen Pavković, novinar, publicist i književnik te predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) često je u Vukovaru organizirao brojne akcije i manifestacije, koje se samo tako ne zaboravljaju.
Za ovaj Grad – heroja učinio je veoma mnogo, a s obzirom da se ponovno približavaju Dani sjećanja na hrvatske nevine žrtve, 18. studenoga, vrijedno je podsjetiti barem na dio onoga u čemu su njegove velike zasluge, iako on o tome ipak ne misli tako.
Nakon što je Vukovar zahvaljujući mirnoj integraciji otvorio svoja vrata, Pavković nam reče da je počeo činiti sve ne bi li se što više čulo o strahotama kroz koje su prošli njegovi branitelji i civili. Tako je primjerice bio po mnogo čemu prvi, a to su ipak mnogi (ne)namjerno i zaboravili.
Organizirao je prvu organiziranu, masovniju posjetu ovome gradu. Zahvaljujući njemu Vukovar je tada, još 1998., posjetilo nekoliko stotina branitelja, članova obitelji poginulih i učenika osnovnih škola iz Koprivničko-križevačke županije, ali i šire. Kasnije je slične izlete – razgledavanja organizirao najmanje dvadesetak puta. Pred čuvenim vukovarskim vodotornjem, pred ne malim brojem posjetitelja, imao je čast da prvi predstavi svoju knjigu „Bili smo prvi kad je trebalo“ (krajem ožujka 1998.). Na tom mjestu takvu promociju još nitko nije imao.
Na desetke akcija za Vukovar
Nakon toga kao na tekućoj vrpci redale su se akcije i manifestacije u ovome gradu koje su tada imale i veliki medijski odjek. Najviše pomoći oko toga imali smo od dr. Vesne Bosanac, ali i bivšeg dogradonačelnika Grada Vukovara mr. Ivana Hubaleka, ali i drugih. Prvi smo organizirano posjetili i Ovčaru, a 26. svibnja 1998. organizirao sam i prvu Likovnu koloniju u Vukovaru na kojoj je sudjelovalo najmanje tridesetak umjetnika. Sva poklonjena umjetnička djela s te kolonije (više od stotinjak, što slika, što skulptura) kasnije smo darovali Hrvatskom domu u Vukovaru. Jednu sličnu koloniju organizirao sam i u vukovarskoj ratnoj bolnici, opet uz svesrdnu pomoć dr. Bosanac. Nakon toga krenula je serija mojih izložbi fotografija na temu Vukovara, a organizirane su u brojnim gradovima i mjestima, od Koprivnice, Vukovara, Zagreba, Kumrovca, Marije Bistrice, Delnica, Zlatara i drugih mjesta, a bile su prikazane i u Madžarskoj, Austriji i Njemačkoj. Poglavito sam ponosan što sam veliku izložbu fotografija „Vukovar“ mogao predstaviti i na samom Trgu bana Jelačića u Zagrebu, koju je razgledalo na tisuće posjetitelja, ali u medijima je na žalost bila gotovo nezabilježena. Moja izložba fotografija „Vukovarsko cvijeće“ također je naišla na lijep odjek, a prva je priređena u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK). Bilo je to cvijeće s grobova vukovarskih branitelja, što dosad nije nitko napravio. Neki su čak željeli fotografije cvijeća s te izložbe imati i kod kuće, ali kad su uvidjeli da je s grobova – odustali su. O tome sam objavio i knjigu. Po školama, sve prije 2000-te godine, organizirao sam i likovne i pjesničke natječaje u kojima je Vukovar bio glavna tema. A u Hrvatskoj sam prvi, zajedno sa svojim suradnicima, prije svih braniteljima Podravke i INA-Naftaplina, ali i drugima, krenuo s predavanjima po školama o Domovinskome ratu. Zanimljivo je da sam jednom prigodom svoje fotografije Vukovara želio pokloniti nekoj koprivničkoj osnovnoj školi. Iako su u školi bili itekako zainteresirani, znate kakav je odgovor stigao iz Grada Koprivnice? Ne može, jer da svi roditelji učenika „ipak nisu za Hrvatsku“! O Domovinskome ratu i Vukovaru sudjelovao sam na brojnim tribinama, gotovo po cijeloj Hrvatskoj, kad je ta aktivnost još bila u povojima.
– Vi ste tada bili predsjednik najaktivnije Udruge iz Domovinskog rata Podravke (UBIUDR). Kako su tada na vas gledali predsjednici ostalih udruga?
– Kako koji, većina nikako. Prije svega, stradalničke udruge su tada uistinu primale ogromna financijska sredstva, ali se njihov rad, svaka čast iznimkama, uglavnom svodio kao i danas na sportske susrete i jelo i pilo. Za mene su uvijek govorili, pusti Pavkovića, taj radi što hoće jer mu sve plaća Podravka. A u Podravki, s obzirom da su najviše prodavali robu Srbiji od mene i mojih aktivnosti dobivali su „mlade“. Neprestano sam se zalagao da Podravka u Vukovaru otvori barem jednu diskontnu trgovinu, ali nisu uradili ništa, bojeći se „što će Srbi reći“, neće li im zbog toga tamo pasti prodaja. Ili, jednom su mi kao predsjedniku UBIUDR pisali iz Crne Gore da je tamo glavni trgovački predstavnik Podravke jedan četnik, koji je napadao i Vukovar. Kad sam im to predočio, iz Uprave su poručili da tamo od „Hrvata ne žele kupovati robu“, a da taj čovjek ima odlične poslovne rezultate.
Kad je Vukovar 18.11. 1991. okupiran, Podravka je tamo, u prosincu iste godine, slala humanitarnu pomoć!? A kad sam svojedobno u Zagrebu organizirao veliki protest protiv nastupa „četnikuše“ Lepe Brene u Areni i kad sam tražio da se odrekne honorara u humanitarne svrhe, umalo sam u Podravki dobio – otkaz, jer je nakon toga pala prodaja Podravkine robe diljem Srbije, itd. i tako redom.
– A kako ste došli na ideju organizirati jedinstveni doček Nove godine podno Spomen križa na ušću Vuke u Dunav u Vukovaru, što je i za Gunnessovu knjigu rekorda?
– Na taj način želio sam da se i u to vrijeme, kad svi slave, prisjetimo onih koji su najzaslužniji- poginuli, nestali i umrli hrvatski branitelji. Nije me smetalo što drugi slave, što se te noći opijaju. Sa Stare na Novu 1998/1999. godine prvi puta smo tamo u molitvi i tišini, dostojanstveno dočekali Novu godinu. Okupilo nas se oko stotinjak. Pridružili su nam se i predstavnici udruga gotovo iz cijele Hrvatske, a poglavito ratni invalidi. Ta naša okupljanja za Novu godinu trajala su oko desetak godina, a pridružili su nam se i neki političari. Imali smo i pokroviteljstva, prije svega predsjednika Sabora, ministarstva branitelja…Iznimno nas je mnogo podržava Jadranka Kosor. Međutim, u Koprivnici je jedan tzv. novinar napisao da me zbog ove lude ideje treba baciti u Dunav ili zatvoriti u Vrapče. On i njemu slični su radije tu noć žderali i pili, pa im je smetalo kad su čuli vijest da ima i takvih koji se te „najluđe noći“ radije sjećaju svojih najmilijih.
– U vukovarskoj bolnici, na vašu inicijativu i u vašoj organizaciji postavljen je i Spomen križ i spomen ploča!
– To nam je omogućila dr. Bosanac. Kupili smo drvo, a križ su izradili otac i sin Cikač iz Kućan Marofa. Eto ga još tamo u krugu bolnice.
– Organizirali ste i nekoliko velikih humanitarnih koncerata s nazivom „Od srca srcu za -. Vukovarsku bolnicu“…Kako je došlo do toga?
– Ma, već mi je malo neugodno, ispast će da se hvalim, da sam sve to rado zbog svoje promocije, zbog svoje „slave“, kako su neki pisali i govorili. No, tko ih šljivi, kako se kaže. Činjenice se ipak moraju znati. Dakle, te sam koncerte počeo organizirati 2000-te godine u vrijeme kad je tadašnja politika, nakon smrti dr. Franje Tuđmana, ocrnila dr. Vesnu Bosanac i željela je izbaciti iz bolnice. U medijima su govorili i pisali sve najgore o njoj, da je „kriminalka“, da je treba zatvoriti i slično. Užas. Prvi veliki koncert organizirao sam u zagrebačkom Lisinskom, zatim u Splitu, Vukovaru, Koprivnici, Čakovcu…Prikupili smo poprilično novaca za obnovu bolnice. Koncert u Lisinskom snimila je i Hrvatska radiotelevizija (HRT). Bio je odličan odaziv, poglavito pjevača, ali i drugih koji su nam se pridružili, primjerice Vladimir Mihaljek Miha. Pokrovitelj nam je bio predsjednik Hrvatskog sabora Zlatko Tomčić. Napravili smo takvu „buku“, a zahvaljujući i dr. Hebrangu i dr. Njavri dr. Bosanac su nakon toga, hvala Bogu, ostavili na miru.
– Bili ste inicijator i organizator prvog putničkog vlaka od Zagreba do Vukovara…
– Da, i to sam organizirao, početkom 2000-te. Tada do Vukovara nisu uopće ni prometovali putnički vlakovi. Zamolio sam HŽ da „očiste“ prugu od Vinkovaca do Vukovara, kako bi naš vlak s nekoliko stotina ljudi mogao do razrušene željezničke postaje u Vukovaru. Izašli su nam u susret, a mi smo to platili. Bilo je to „čudo“ kad su u Vukovaru vidjeli da smo na Dan sjećanja došli iz Zagreba vlakom. Kasnije sam još nekoliko puta bio organizator toga vlaka. Sjećam se jednom da me nazvao tada meni nepoznati Predrag Matić i da me zamolio da svoju knjigu „besplatno“ podijeli putnicima vlaka, a da je nakon toga plati Ministarstvo branitelja. Naravno, njemu! No, do toga u zadnji čas ipak nije došlo.
– Objavili ste i nekoliko knjiga o Vukovaru.
– Kako da ne! Čak sam priredio i uredio knjige dr. Vesne Bosanac „Apeli“ i Željke Jurić, „Rijeka puna suza“, inače poznate kao „djevojčice u plavom kaputiću“.
– Ove godine zahvaljujući vašoj inicijativi 18.11. ipak neće biti organizirana Noć kazališta!
– Taj su dan neki „veliki glumci“ i još „veći“ novinari zvani „Guze“ i slični, za razliku od organizatora koji je bio iznimno fer, željeli pretvoriti u „Dan opanaka“, da se malo našalim. Prevladao je razum i ono mamićevo – „nećete razbojnici!“
– Što ste još radili, kad je Vukovar u pitanju?
Puno toga. Osobito mi je ostalo u sjećanju kad su mi jednom dozvolili da s oltara u Mariji Bistrici pred velikim brojem vjernika govorim o Vukovaru. U tome je sudjelovao i šansonijer Ivica Percl- Stari Pjer. Tko bi se sve sjetio. Organizirao sam i karavanu čamcima na vesla od Botova do Vukovara, rijekama Dravom i Dunavom. Poslao 15-metarsku čestitku Gradu Vukovaru za jednu Novu godinu i da ne nabrajam dalje. Opet će netko reći da sve to radim ili da sam radio zbog svoje promocije. Ali, tko ih „j..e“, rekao bi moj prijatelj Jakov Sedlar.
Razgovor vodila/Tanja Mihalić