Najtužniji dio mog istraživanja o djeci poginuloj, ubijenoj i nestaloj djeci za vrijeme bitke za Vukovar 1991. i vremenu okupacije tzv, SAO Krajine 1992. godine je nemogućnost o svakom djetetu zapisati barem podjednake informacije…
Među mojim vršnjacima stradalim u Vukovaru 1991. godine nalaze se djeca svih nacionalnosti koje su tada živjele na vukovarskom području, većinski Hrvati, no tu su i Mađari, Ukrajinci, Nijemci, dječaci muslimanske i grkokatoličke vjeroispovijesti, te četiri djeteta srpske nacionalnosti.
U želji da i njih četvero dostojanstveno spomenem kao i ostalu djecu – njihovim imenom i prezimenom, karakterom, talentima, hobijima, okolnostima stradavanja itd., proteklo je više od tri godine istraživanja, traženja, čitanja, analiziranja kako bih o njima saznala nešto više od generalnih podatka. Nažalost, tamo gdje sam najviše očekivala, upit za pomoć prema predstavnicima Srpske pravoslavne crkve u Vukovaru, nije urodio plodom za suradnju.
Zorica Pavlović, Goran Čečavac, Branimir Milošević i Đorđe Vidaković civilne su žrtve rata. Žrtve su JNA i paravojnih srpskih postrojbi za vrijeme bitke za Vukovar 1991. godine o kojima nikada nigdje niste mogli pročitati ništa osim propagandnog pamfleta notorong Gorana Mikića.
Tako su Borovske novine 27. studenog 1991., svega nekoliko dana nakon njihove pogibije, objavile zastrašujuće fotografije čiji je autor jedan od najpoznatijih ratnih huškača u povijesti Domovinskog rata, izvjesni srpski „fotoreporter” Goran Mikić. Njegova monstruozna laž o „poklanoj deci u obdaništu” obišla je svijet, a u smrt povukla sam Bog zna koliko nevinih života. Zastrašujući je to tekst i jedan od najvećih primjera ratne propagande u kojima su za širenje nacionalne mržnje korištena ubijena djeca. Naime, spomenute stradale obitelji provele su cijelu bitku za Vukovar u podrumima obiteljskih kuća gdje su zajedno dijelile dobro i zlo sa svojim supatnicima svih nacionalnosti.
Ono što je zaista tragično i teško shvatljivo, slušajući prigodno politikansko spominjanje žrtava srpske nacionalnosti tijekom bitke za Vukovar, jest činjenica da posljednje počivalište Zorice Pavlović, tek petnaestogodišnje djevojčice, danas nema nikakvu oznaku. Nema krsta, nema svijeće ni sveće, nema ni cvijeća ni cveća, nema pločice niti ikakve oznake po kojoj biste ga mogli pronaći šećući redovima ukopanih civilnih žrtava na Memorijalnom groblju iz Domovinskog rata. Njeno posljednje počivalište zub vremena nagrizao je do neprepoznatljivosti, ostavljajući dojam nepostojanja.
Prošećete li kroz redove bijelih križeva do starog dijela vukovarskog groblja Dubrava, samo uz pomoć djelatnika komunalne službe pronaći ćete grob trinaestogodišnjeg Đorđa Vidakovića. Đorđe je jedini dječak s intelektualnim oštećenjem poginuo u Vukovaru, i to na Lušcu početkom studenog 1991. Preko njegovoga groba mogli biste proći kao preko djelića livade. Članovi Đorđetove obitelji i sami su pokojni, a njihov zajednički grob je potpuno neoznačen.
To su djeca, civilne žrtve bitke za Vukovar srpske nacionalnosti, koja nemaju „privilegiju” komemoracije. Njihove obljetnice stradanja ne obilježavaju ni srpske ni antifašističke udruge, niti su o njima snimljeni srpski filmovi. Stvarne okolnosti njihove pogibije nisu dovoljno politički „atraktivne“, a stvarni počinitelji njihova ubojstva nerado su spominjani. Djeca su to, čijom se žrtvom samo po potrebi maše, zaklinje i moli. Djeca koja i danas svjedoče razinu zla ispaljenu velikosrpskom agresijom na Vukovar.
Djeca – zaboravljena, nespominjana.
Djeca bez označenog groba.
Sjećate li se i njih
iliда ли их се сећате?