Blizina Isusa koji jede s grješnicima osvaja srca poput Zakejeva, Matejeva, Samarijanke…, ali pobuđuje i osjećaje prezira kod onih koji se smatraju pravednicima. Velikodušnost onoga čovjeka koji šalje svojega sina misleći da će ga radnici poštovati, u njima izaziva surovost izvan svake mjere – rekao je Papa te objasnio – nalazimo se pred otajstvom zloće koje dovodi do ubojstva pravednika. Sve nam to pokazuje da je navještaj Radosne vijesti otajstveno povezan s progonom i s križem.
Križ je prisutan u Gospodinovu životu – podsjetio je Papa – i to već prije njegova rođenja. Prisutan je već u Marijinu nemiru nakon anđelova navještaja, u Josipovoj nesanici kada se osjetio obveznim napustiti svoju zaručnicu. Prisutan je u Herodovu progonu i teškoćama u kojima se nalazi Sveta obitelj. Isus je već na posljednjoj večeri prihvatio izdaju i napuštanje svojih prijatelja, prihvatio je nezakonito uhićenje, kratko suđenje, nerazmjernu presudu, bezrazložnu pakost besplatnih udaraca i pljuvanja… Prihvatio je cijeli križ. Jer u križu nema dvosmislenosti. Križ ne ovisi o prilikama. O križu se ne pregovara – istaknuo je te dodao – Ima nešto u križu što je sastavni dio našega ljudskoga stanja, ograničenosti i slabosti.
Križ se nalazi u navještaju evanđelja, ali to je križ koji spašava. Pomiren s Isusovom krvlju, to je križ sa snagom pobjede Krista koji nadvladava zlo, koji nas oslobađa od Zloga. Prihvaćajući ga s Isusom i kao On – rekao je Papa – daje nam da razlučimo i odbijemo otrov sablazni kojom će nas demon htjeti otrovati kada se iznenada pojavi neki križ u našem životu. Ovo je doba sablazni – dodao je papa Franjo.
Mi se ne sablažnjavamo, jer se nije sablaznio Isus vidjevši da njegov radosni navještaj spasenja siromašnima nije odzvanjao čisto, nego usred vike i prijetnji onih koji nisu htjeli čuti njegovu Riječ. (…) I ne sablažnjavamo se zato što navještaj evanđelja ne dobiva svoju djelotvornost od naših uvjerljivih riječi nego od snage križa. Ovisno o načinu na koji prihvaćamo križ navješćujući evanđelje – djelima, a ako je potrebno i riječima – očituju se dvije stvari: da patnje koje nam je prouzročilo evanđelje nisu naše, nego Kristove patnje u nama (2 Cor 1,5), te da ne naviještamo sebe, nego Gospodina Isusa Krista, a mi smo sluge poradi Isusa (2 Kor 4,5).
Propovijed je papa Franjo završio jednim osobnim događajem iz prošlosti, kada je u mračnom trenutku svojega života zatražio od Gospodina milost da ga oslobodi jedne mučne i teške situacije. Išao sam predvoditi duhovne vježbe časnim sestrama, i posljednjeg su se dana, kao što je bio običaj, ispovijedale – kazao je. Tako sam, kada je došla jedna vrlo stara časna sestra, osjetio želju da joj kažem da moli za mene. Sestro, za pokoru, molite za mene, jer mi je potrebna jedna milost. Ako Vi zamolite Gospodina, sigurno će mi ju dati. Malo je pričekala, kao da moli, a onda mi kazala: ‘Gospodin će vam sigurno dati tu milost, ali nemojte pogriješiti: dat će vam ju na svoj božanski način’ – ispričao je papa Franjo ističući da nam Gospodin uvijek daje ono što ga molimo, ali to čini na svoj, božanski način, a taj način obuhvaća križ.
L.K.