Temeljem doktorske disertacije Marijane Mikulandre “Društvena i politička zbivanja u Šibeniku u razdoblju od 1944. do 1946.,” mogu se jasno vidjeti povijesne činjenice o masovnim zločinima partizanskih postrojbi bez suda i presude tijekom Šibenske operacije u studenom 1944., višedesetljetnom prikrivanju i lažnom tumačenju tih događaja…
U Ražinama su partizani hladnim oružjem pogubili grupu od 50-ak ranjenika iz šibenske bolnice. Kod crkve sv. Josipa Radnika u šibenskom polju u Ražinama ranjenici iz šibenske bolnice, prema iskazu očevidca, odvedeni su pod zapovjedništvom Krste Lambaše Maće i tamo pobijeni.
Kako su se provodile egzekucije svjedoči iskaz sudionika i očevidca Vinka Martinovića pok. Bože, rođenoga 1922. u Zatonu kraj Šibenika. Razgovor s njim obavljen je 15. siječnja 2017.
Na egzekuciju odvedeni 5. studenoga 1944. oko 23.00 sata.
“Svjedok navodi da je u prvim danima neposredno nakon ulaska Titovih partizanskih jedinica u Šibenik uhićeno i odvedeno oko 400 ljudi, od kojih mnoge nikada više nije vidio u gradu Šibeniku. Kako navodi, i sam je bio sudionik provedbe dijela tih uhićenja i odvoženja 5. studenoga 1944., oko 23 sata, kada je zajedno s dvojicom pripadnika 1. dalmatinske brigade, Ivanom Ninićem i Josipom Ninićem, te hijerarhijski visokopozicioniranim članom Okružnog komiteta SKJ Krstom Lambašom – Maćom iz šibenske bolnice odveo grupu od oko 50 ranjenika, koje su pogubili hladnim oružjem kod crkve u šibenskom polju u Ražinama i bacili ih u više jama u neposrednoj blizini.”
-
Crkva Sv. Josipa Radnika u Ražinama
“U nastavku svjedok Martinović navodi da je glavni egzekutor toga pokolja, spomenuti Krsto Lambaša (Maćo), rezao do izdahnuća ranjenike, vadeći im dijelove organa iz tijela. On također svjedoči i da je Lambaša u jednu od jama bacio trojicu ranjenika koji su bili živi nakon neuspjele likvidacije.
Na postavljeno pitanje je li za odvođenje ranjenika iz šibenske bolnice i njihovu likvidaciju postojala odluka vojnoga, narodnoga ili bilo kojega drugoga suda po kojoj su oni postupili svjedok je odgovorio da nije, »nego da je to bila naredba Krste Lambaše (Maće), za koju im je rekao da je to direktiva hijerarhijski najvišega partijsko-vojnoga rukovodstva da se što brže pristupi akciji čišćenja kojom će se likvidirati što veći broj neprijatelja u danima neposredno nakon tzv. “oslobođenja Šibenika”.
Partizani su u većini slučajeva uhićene likvidirali noževima po direktivi hijerarhijski najvišega partijsko-vojnoga rukovodstva jer strijeljanjem hitcima nisu htjeli skrenuti pozornost.
-
Slika je samo ilustracija
Stratište i na starom šibenskom groblju
Osim u Ražinama, prema podatcima Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskoga rata, jedno se stratište nalazi i s vanjske strane staroga groblja u Šibeniku. Tamo su pronađeni posmrtni ostatci najmanje devet neidentificiranih žrtava i posmrtni ostatci jedne identificirane osobe – Zvonimira Drezge, predsjednika općine Drniš, koji su strijeljani neutvrđenoga dana u prosincu 1944. Slojevitije i cjelovitije istraživanje s ciljem identifikacije posmrtnih ostataka i pronalaska ukupnoga broja žrtava koje su partizani likvidirali unutar staroga groblja u Šibeniku i na okolnom terenu nije moguće provesti s obzirom na to da se staro groblje u Šibeniku i okolni teren nalaze ispod stijene na kojoj je gradsko groblje Raskrižje, a takva konfiguracija terena ne dopušta sondiranje, nužno za utvrđivanje cjelovitijega broja žrtava.
Svaka žrtva u spomenutim masovnim grobnicama zaslužuje dostojan spomen, no iz spomena barem na neke razvidna je partizanska metodologija i tehnologija eliminiranja “narodnih neprijatelja”. Dr. Ante Blažević pok. Paške, iz Šibenika, odvjetnik, po nacionalnosti Hrvat, civil, u prvom nastavku nizanke spomenut je kao prvi načelnik Šibenika u NDH.
U jednom dopisu 11. prosinca 1943. komunisti su ga okarakterizirali kao čovjeka koji predvodi grupu karijerista »kojima je svaka vlast od Boga, pa i ustaška«, a u presudi, 11 mjeseci poslije, naveli su da je bio protivnik NOP-a i da je javno vršio propagandu protiv NOP-a te da je bio osoba od povjerenja i ustaški organizator, postavljen od ustaških vlasti za načelnika Šibenika. Međutim, u dostupnom arhivskom gradivu nije pronađen ni jedan dokument koji tereti Antu Blaževića da je kao načelnik Šibenika od 14. rujna 1943. do 5. prosinca 1943. poticao ili izvršio bilo kakvu vrstu zločina prema civilima ili partizanima. Isto tako nije pronađen ni jedan dokument da je u tom razdoblju civilna vlast NDH strijeljala bilo kojega građanina Šibenika. Apsurd u njegovu slučaju, kao i mnoštvu drugih, presuda je Vojnoga suda VIII. korpusa NOVJ-a pod sudskim brojem 147/44. od 14. studenoga 1944. kojom je osuđen na kaznu smrti strijeljanjem, a on je tada već bio mrtav jer je strijeljan 6. ili 7. studenoga. Naime, prema svjedočenjima, koja je prikupila Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskoga rata, on je »Dolaskom partizana u Šibenik početkom studenog 1944. uhapšen sa još 19 građana, drugi dan nakon hapšenja sas lušan u sudu u Šibeniku i treći dan odveden s ostalima i likvidiran na do danas nepoznatom mjestu«.
Takva i slična suđenja nakon tjedan dana, nekoliko mjeseci, čak i nekoliko godina nakon likvidacije osuđenika bila su uobičajena praksa novoustrojenih revolucionarnih režimski vlasti. Prema dobivenim rezultatima znanstvenoga istraživanja, na području Šibenika NOVJ i PO g. 1944. ukupno su likvidirali najmanje 87 žrtava.
Izvori: Glas Koncila od 29. ožujka 2021.
Doktorska disertacija Marijane Mikulandre “Društvena i politička zbivanja u Šibeniku u razdoblju od 1944. do 1946”.
Izvor / komunistickizlocini.net
T.H.