U jednoj sobi dječje bolnice Alder Hey u Liverpoolu, vjerojatno na odjelu intenzivne njege… (Njege?), odjela u kojem se do smrti namjerno uskratila svaka njega malom Alfieu, vjerojatno posebno odabrani dežurni liječnik, negdje oko 2.30 po ponoći ponovno je pregledao malog dječaka. Puls, srce, dah… Njegovi roditelji su vjerojatno čekali vani. (Zašto? – ako će se upravo dogoditi nešto što je „u interesu dječaka?“).
Pratio je kako se premladi život postupno gasi, dok mu se organizam bori za posljednji dah i otkucaj, kapljicu vode i hrane…
Iscrpljen nakon čak punih pet dana bez svake njege, na odjelu intenzivne njege, u prekrasnoj dječjoj bolnici, razigranih arhitektonskih formi i boja (tako i treba – ipak je to dječja bolnica), nije bilo mjesta za jednog dječaka koji nije stvoren za olimpijske medalje, ili sveučilišne diplome, ili upravljačke pozicije, i koji nije mogao donijeti novac; koji nas je samo mogao koštati. Ah… škrti zapadni svijete moj! Trebali ste samo pitati u nas sirotinju. Mi bi skupili za sav njegov… kratki život!
Te noći, u toj nesretnoj sobi, nesretni liječnik, koji je, opet vjerojatno, bio izvrstan student pun mladenački snova i ideala, svo vrijeme spremao se za to kako će spašavati živote. Osobito se specijalizirao za djecu – za njihove živote. To je bio njegov izbor. No, noćas je navijao za smrt. Da, to nikad nije bio njegov san. Ali posljednjih godina su ga uvjerili da je to uspjeh. Da je to dobro, da to treba, da…
Alfie, fizički iscrpljen do smrti, predao se, izdahnuo je. Liječnik, tjelesno vitalan i zdrav, ali već odavno duhovno iscrpljen za smrt, odahnuo je. To je bilo to! Srce je definitivno prestalo kucati. (Čije samo, i kada, pitam se?) Sustav uspješno ubija, to je jasno. Ta, noćas smo dobili dvojicu mrtvih koje je ubio sustav.
Jednog su ubili liječnici, posve jasno kako i kada i gdje i kako, a jedan je već odavno mrtav. Teško je reći, tko ga je ubio, kada, kako; profesori, intelektualci i političari, kulturnjaci… ali, da je mrtav, to nema dvojbe.
“Vas sin Alfie je umro. Žao nam je!”
Odjekivalo je hodnicima dječje bolnice licemjerna fraza. „Žao nam je! Žao nam je…!
Jesu li se prozori zatamnjeli, jesu li se svjetla od srama pogasila, je li se zemlja zatresla… Razdriješe li se hramske zavjese na pola?
Pitam se jesu li riječima „žao nam je“ njegovoj majci priopćili vijest da je joj je sin sinoć „uspješno“ umro? Jesi li izrazili žaljnje? Jesu li glumili i lagali? Ili si bili iskreni – pa se pohvalili kao su, sav liječnički konzilij, i sva medicinska struka, u jednoj zapadnoeuropskoj bolnici, u Liverpoolu, u Alder Hey dječjoj bolnici prekrasnih formi o boja, uspjeli dokrajčiti život u jednom malom dječaku, imena Alfie.
Pred vlastitim mu roditeljima, i pred svekoliko javnošću svega svijeta?
Pater Ike Madunić