U ovoj i ovakvoj Hrvatskoj sve je izgleda važnije nego oni koji su bili prvi kad je trebalo, koji su stvorili slobodnu, samostalnu i neovisnu državu. Evo, sada nam stižu „packe“ i iz Europske unije. Kažu da se previše troši na one koji 1991. nisu kalkulirali, koji su bili spremni dati život i zdravlje za Hrvatsku. Ta podmetanja, prije svega, dolaze iz naše države, i to od onih koje nigdje nismo vidjeli ni čuli na početku srpske i ine agresije.
Sad, kad je prošlo 27 godina od početka rata, kao pijevci dižu glave, žele da se zaboravi Vukovar, Pakrac, Škabrnja, Voćin, Knin i na stotine drugih gradova i mjesta diljem Hrvatske. Ne odgovara im prošlost, oni žele u budućnost. Stoga, još dok je krv u potocima tekla našom Domovinom oni su već tada zauzeli ključna mjesta, od najviših državnih institucija, poglavito pravosuđa, banka, tvrtki. Ugurali su se i među veleposlanike. Nema gdje ih nema. A istinske hrvatske branitelje možete tražiti svijećom. Smeta im što jedna skupina hrvatskih branitelja i stradalnika ima relativno visoke mirovine.
Pa, drugarice i drugovi, gospodo i gospođe imali bi i vi da ste u vrijeme agresije stali uz rame onima koji su puškom branili i obranili Domovinu, da danas šećete sa štakama ili se vozite u invalidskim kolicima. Nu, vama to nije trebalo. Vi ste se u tom košmaru i te kako znali snaći. Nitko nije iskoristio Domovinski rat kao hrvatske izdajice i dezerteri. Sjećate li se što su partizani, nakon II. svjetskog rata, radili s takvim ljudima? Stavili su im oko vrata table na kojima je pisalo „izdajica“ i slično. Jedan dio njih su poslali u logore, a druge u zatvore. Neke su na licu mjesta, bez suda i suđenja, strijeljali ili objesili. A naši dezerteri i izdajice nakon pobjede u Domovinskom ratu, da ti pamet stane, pretvorili su se u „pobjednike“. Uz to čitavo su vrijeme gazili i gaze hrvatske branitelje, ali i članove njihovih obitelji. Umjesto da se oni nama „klanjaju“ mi se moramo „klanjati“ njima. Sve su preokrenuli.
Europa, vjerujte, nema pojima što se u Hrvatskoj događalo tijekom srpske i ine agresije. Oni koji bi trebali o tome im ne govore. Što mislite – zašto? Pa, da ih netko ne pita, a gdje ste vi bili 1991.?
Neprestano govore i pišu da hrvatski branitelji i stradalnici imaju visoke mirovine i niz drugih privilegija. To ponavljaju iz dana u dan, kao papige. A kako i ne bi kad je većina medija, osim pojedinih portala, u njihovim rukama. Čak se ni za to nismo uspjeli izboriti. Eto, jedina emisija na HRT-u koja je posvećena hrvatskim braniteljima prikazuje se subotom nakon emisije o kućnim ljubimcima i to odmah iz podneva, dok se emisije o kuhanju, kvizovima,“razgovorima“, šahu prikazuju u tzv. elitnim terminima. Nije li i to najbolji pokazatelj na koji se način Hrvatska „zahvaljuje“ onima za koje su govorili – vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima?
Nu, kako je krenulo, još za koju godine uopće se više i neće govoriti o hrvatskim braniteljima, osim kao o „lopovima“ i „kriminalcima“, pa čak, kako bi rekla i jedna notorna Vesna Pusić kao – agresorima.
Međutim, u cijeloj toj priči zabrinjava i nešto drugo. Šutnja onih na vlasti, ali i samih branitelja, a tu prije svega mislimo na broje Udruge proizašle iz Domovinskoga rata. Čak i u Hrvatskom saboru tek tu i tamo netko stane u obranu ljudi koji su stvorili državu. Više ih zanima kako će „maknuti“ Tita, ili postaviti bistu nekom „narodnom heroju“, nego što će stati u obranu laži, podmetanja i klevetanja hrvatskih branitelja.
Za Europu je „normalno“ da se u Vukovaru sudi onima koji su uništavali ploče na ćirilici, a nije im normalno da se gone oni koji su razorili ovaj grad, koji su klali, ubijali i protjerivali Hrvate. Osim toga, gdje je ta Europa bila 1991.? Zašto je dopustila da, primjerice, na vukovarsku ratnu bolnicu padne više od tri tisuće razarajućih projektila? Ne, o tome se ne govori.
Kad se u nas i obilježavaju obljetnice iz Domovinskoga rata, kad ste čuli da je netko spomenuo imenom nekog od ratnih zločinaca? Nitko više i ne spominje protiv koga smo se borili, pa sve više ispada da su nas napali „marsijanci“.
Namjerno se okreće sve na II. svjetski rat, na tzv. antifašizam. Samo da se što manje govori i piše o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu.
Žalosno je i jadno da u Hrvatskoj jedan Milorad Pupovac, čija su braća navodno ratovala na drugoj strani, i kojem je šef Vojislav Stanimirović, „vodi“ vanjsku politiku.
O tempora, o mores!
Što zna jedna Europa da razni pupovci imaju tri puta veća primanja i plaće, a o privilegijama da i ne govorimo nego bilo tko od Junaka hrvatskog Domovinskoga rata?
A vi hrvatski branitelji, (svaka čast iznimkama), samo šutite i promatrajte što nam rade od Hrvatske, od političara, gospodarstvenika pa do pravosuđa.
I nemojte se čudom čuditi što vam djeca sve manje znaju gdje ste bili i što ste radili u Domovinskome ratu.
I još samo to: kao glavni problem izmislili su isticanje pozdrava „Za dom spremni“. To ih boli jer je ovaj pozdrav „uklesan“ i u znak HOS-a, a nemaju ništa protiv pozdrava „Smrt fašizmu-sloboda narodu“, iako su tzv. antifašisti s tim pozdravom slali na robije ili ubijali na desetine tisuća nevinih Hrvata.
Kako to da tu Europu koju danas smetaju hrvatski branitelji i stradalnici to ne zanima, a ne zanima ni većinu hrvatskih političara?
Nu, da nismo pobijedili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, draga Europo, danas bi fašizam i četnike imali tik do svojih granica!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)