Nakon velikog prosvjednog skupa u Vukovaru (13. 10. 2018.), gdje su se hrvatski branitelji, ali i mnogi drugi pitali: zbog čega se po okončanju hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata ne procesuiraju ratni zločini, tim prije jer je naša država doživjela strašnu agresiju, izgleda da su se ipak pojedine nadležne institucije počele buditi, jer je samo u Vukovaru u zadnje vrijeme optuženo i privedeno nekoliko osoba, među kojima navodno i jedan koji je bio zaposlen u tamošnjoj Gradskoj upravi. Njih se tereti da su 1991., kao pripadnici srpskih paravojnih postrojbi, počinili ratni zločin.
Zanimljivo je da se tom prigodom ne otkrivaju imena osumnjičenih, da mediji (svaka čast iznimkama) o tome šute, dok s druge pak strane kad se uhiti ili osumnjiči neki Hrvat odmah se objavljuje njegovo ime i prezime, ali i sve drugo. (Do „koljena sedmog!). Zašto?
Pored toga, Braniteljski portal objavio je dvije fotografije: na jednoj kako je svojedobno hrvatska policija, zbog navodnog ratnog zločina, privodila hrvatskog generala, saborskog zastupnika, župana te načelnika PU sisačko-moslavačke Đuru Brodarca, (1.1.1944.-13.7.2011.), u lisicama, a na drugoj kako ta ista policija privodi dva osumnjičena Srba, navodna ratna zločinca, iz Vukovara, u pritvor – bez lisica, s rukama u džepovima, kao da idu na izlet ili koncert Svetlane Ražnatović Cece!
Je li to znači da su osumnjičeni Hrvati puno opasniji nego osumnjičeni Srbi, koji su bili agresori?
Nakon II. svjetskog rata suđenja okupatorima (Nijemcima, Talijanima, Japancima…), a u Hrvatskoj, primjerice, ustašama, pa i uglednim i cijenjenim svećenicima, novinarima i mnogim drugima koji su samo pisali „pjesme“ protiv Tita i partije pod hitno su bili osuđeni: jedni na teške zatvorske kazne, drugi na smrt. Spasili su se samo oni koji su uspjeli pobjeći iz bivše Jugoslavije. Ali ne svi. Naime, UDBA je i u inozemstvu pronalazila i, bez suda i suđenja, kažnjavala one koji su u to vrijeme bili na „krivoj strani“.
Sada se i Hrvati pitaju: što se tolike godine čekalo s neprocesuiranjem srpskih i inih ratnih zločina, odnosno što se to dogodilo da je zanimanje javnosti za te i takve predmete sve manje?
Razloga ima više. Jedan je što se nije odmah nakon završetka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata počelo s lustracijom, pa su oni koji bi trebali biti proganjani postali – progonitelji. Drugi su na tko zna kakve sve načine abolirani, pa danas, iako su bili krvnici, slobodno šeću od Vukovara, Knina, Saborskog, Osijeka, Zadra, Petrinje, Pakraca do Škabrnje i Dubrovnika, ali i dalje. Neki od tih su navodno zaposleni i u hrvatskom pravosuđu, odnosno policiji i na sudovima. Treći razlog što im se (ne)sudi je taj što su većina srpskih i inih zločinaca na vrijeme napustili Hrvatsku, pa im danas mogu suditi samo u odsutnosti, što se pokazalo kao krajnje neučinkovito, pa čak i smiješno. Četvrti razlog je vrlo jednostavan: netko je, poglavito nakon završetka Domovinskog rata, predmete s oznakom „ratni zločin“ stavio na „hlađenje“, pa se ne jednom znalo dogoditi (i događa se) da se ti i takvi predmeti otvaraju po onome – ovog hoćemo, ovog nećemo!
Pored toga, 27 godina nakon početka agresije na Republiku Hrvatsku, nas jedan notorni politikant ala Pupovac, i njegovi „pomozbog“ junaci, svako malo javno optuže da smo mi, Hrvati, prvi napali „nedužne“ Srbe i izazvali krvoproliće!?
Umjesto da se tim i takvima odmah i oštro odgovori, njih se zove da budu u koaliciji s onima na vlasti, bilo lijevima ili desnima. Gdje toga ima?
Kad su, kao što smo rekli, nema tome dugo, u Vukovaru uhitili osumnjičene Srbe (tek njih četiri-pet) za navodne ratne zločine iz 1991., Pupovac je u ovom gradu sazvao i konferenciju za medije, gdje je, prije svih, stradalnicima Domovinskoga rata objasnio da su „posljednja hapšenja rezultat kampanje koja je intezivirana u proteklih nekoliko mjeseci, a koja se vodi od 1998., uprkos tome što je mirna reintegracija trebala stvoriti preduslove da institucije kaznenog progona svoj posao rade u skladu s Ustavom, zakonima i etičkim načelima.“
Njemu je neshvatljivo da se ne kažnjavaju, odnosno gone, oni koji obavljaju pritiske na ljude koji su optuženi ili bi trebali biti za ratne i ine zločine. Također mu nije jasno zbog čega se ne osuđuju hrvatski branitelji (koji su branili svoje), već hrvatski organi gonjenja „žele“ samo privoditi i optuživati „nevine“ Srbe?
Možete li zamisliti da je taj Pupovac nakon II. svjetskog rata pitao Ruse, Engleze, Izraelce ili Amerikance zašto optužuju samo fašiste za ratne zločine, a ne i svoje zapovjednike i vojnike, jer u svakom ratu je bilo i ima zločina na jednoj i drugoj strani?
Ono što je još žalosnije i naprosto neshvatljivo je činjenica da razni pupovci bez problema, straha ili srama svako malo dolaze u Vukovar, gdje nema kuće gdje Srbi nisu počinili zločin, braniti svoje zemljake, pa na kraju, i diljem svijeta, ispada da su „jedni i drugi isti“, ili da su i u ovom ratu Srbi opet bili najveće žrtve!
Prof. dr. Zvonimir Šeparović je ne jednom istaknuo da je „Stanimirović proglasio vukovarsku ratnu bolnicu ustaškom i (gle čuda) ušao u tadašnji Hrvatski državni Sabor!“
Kad će biti podignuta optužnica protiv onih koji su iza sebe ostavili oko 150 dosad pronađenih masovnih grobnica, ili protiv onih koji su trebali, a nisu procesuirali srpske i ine ratne zločince?
U Vukovaru se odmah nakon rata trebao otvoriti sud za ratne zločince, kao što je bio onaj u Nurnbergu, (Njemačka), gdje su sudili fašistima, bez obzira na mirnu reintegraciju, jer zločin je – zločin!
Nu, na kraju bilo bi dobro i poželjno citirati velikog A. G. Matoša, koji je u Obzoru (29.6.1913.) o Hrvatskoj napisao i ovo:
„Hrvatska zemlja vrijedi danas nažalost više od nas. Današnja Hrvatska je vrijednija od Hrvata i kult naše divne zemlje, naše domovine, treba biti prva točka u našoj narodnoj obrani Ne puštajmo zemlju iz hrvatskih ruku! Proda li se i pedalj zemlje hrvatske, neka se proda samo Hrvatu! Hrvatska, umire i duhopiri, jer Hrvat sve manje posjeduje zemlju svojih predaka. Naš nacionalni položaj je težak, ali geografski naš položaj, najpovoljniji na Balkanu i u ovoj monarhiji, daje nam pravo na sve hrvatske lijepe kombinacije, pa nismo dostojni gaziti ovu zemlju, ne čujemo li njenih jednostavnih pouka i glas naših predaka!“
Mladen Pavković