Je li vam poznato, koji je jedan od najposjećenijih, ako ne i najposjećeniji, spomenik nakon hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata? Riječ je o Spomen križu na ušću Vuke u Dunav, posvećenom žrtvama za slobodnu, neovisnu i nezavisnu hrvatsku državu, a koji se nalazi gotovo u samom centru Grada – junaka Vukovara. Na križu su uklesani stihovi hrvatskog vojskovođe, plemića i pjesnika Frana Krste Frankopana na glagoljici – „Navik on živi, ki izgine pošteno“…
Taj križ svake godine posjeti i obiđe na desetine tisuća ljudi, (malo je onih koji dođu u ovaj grad, a da ne svrate do križa), iako su rijetki oni koji znaju tko je autor ovog prekrasnog skulptorskog djela. Riječ je o kiparu Šimi Vidulinu (Červari kod Rovinja, 1939.).
Spomenik je podignut u travnju 1998., a izrađen je od istarskog kamena. Visok je 9,5 metara i težak 40 tona.
Vidulin je imao gadnih problema da ga postavi na mjesto gdje se sada nalazi, pa je to zajedno sa svojim suradnicima učinio gotovo „poskrivečki“. Nu, kad je došlo do njegova svečanog otkrivanja njega, kao autora, „zaboravili“ su pozvati! (Hrvatska posla!) Došle su mnoge poznate ličnosti i crkveni dostojanstvenici, ali njega nisu čak ni spomenuli, (zahvaljivali su se čak i onima koji nisu imali veze s ovim djelom!), a on je cijelu svečanost pratio na televiziji. Kako se osjećao i kako mu je bilo, možemo samo pretpostaviti. Organizatori (Grad Vukovar) kasnije su se pravdali da je došlo do „određenih propusta“, iako se radilo o prvorazrednom skandalu.
Vidulin je kasnije u Vukovaru želio postaviti još neke spomenike u čast i slavu hrvatskim žrtvama i braniteljima, besplatno, dakako, ali, po njegovim riječima, i tu je doživio veliko razočaranje. Neki su se prema njemu ponašali kao da nakon Spomen križa više nije – „podoban“ u ovome gradu!
Sramotno, ali je tako.
Nu, da se sve tek tako ne zaboravi, Vidulin je istovjetan križ postavio i u Memorijalnom parku Crkve hrvatskih mučenika u Udbini i na taj način simbolično povezao mučeništvo Vukovara i Udbine.
Međutim, veliko je pitanje, je li bi još danas imali spomenik hrvatskim braniteljima, kojeg su nazvali Spomenik hrvatske pobjede Oluja 95. u Kninu, da nije bilo inicijative i velikog zalaganja osnivača Braniteljskog portala, branitelja Mladena Miloševića i tadašnje udruge, koju je vodio, a kojima su također s tim u svezi podmetali „stotine klipova“.
Nešto slično, možda i nije za usporedbu, svojedobno se dogodilo i mojoj malenkosti. Naime, na moju inicijativu (i sve drugo) na koprivničkom groblju podignut je veliki Spomen križ, također u čast i slavu poginulim hrvatskim junacima. Grad Koprivnica otezao je s dozvolama, pa smo ga također podigli „preko noći“. Nakon toga mene su zamolili da u koprivničkoj vojarni, zajedno sa suradnicima, podignem Spomen križ na mjestu gdje je već jedan postojao, ali s obzirom da je bio od drveta polako se – raspadao. Prihvatio sam to s čašću i veseljem, tim prije jer sam dosad podigao oko tridesetak spomen obilježja i križeva diljem Hrvatske (među ostalim na kninskoj tvrđavi i u vukovarskoj bolnici!). Međutim, kad su tamošnji pojedini predsjednici Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata saznali da je meni povjeren taj zadatak, pobunili su se, kao „pa, ne će valjda Pavković sve raditi!“). Naravno, odmah sam im prepustio ovaj projekt, ali kao i obično bili su jaki samo na riječima i ništa nisu uradili, pa sam ipak ja podigao i taj križ, ali istovjetan kao i onaj na koprivničkom groblju!
Da se ne zaboravi!
Također sam predlagao, još prije desetak godina, da se ispred svih većih Policijskih uprava u Hrvatskoj (s obzirom da su policajci bili prvi kad je trebalo) podigne (izgradi) „vječni plamen“, kao onaj koji je ispred središnjeg MUP-a u Zagrebu.
Svi su prihvatili ovu inicijativu, osim pojedinih „utjecajnih“ predsjednika Udruga, (sic!), pa danas imamo to što imamo i od ove inicijative – ništa!
Dakle, nije sve u novcu, odnosno financijskim sredstvima, puno je više, kako se čini, u hrvatskom jalu i zlobi!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)