Među „ranjive“ skupine sve se više ubrajaju i pripadnici LGBT zajednice.

Iz državnih i inih proračuna primaju znatna sredstva, izlazi im se u susret, rješavaju problemi, a oni i dalje nisu zadovoljni pa svake godine na ulicama većih hrvatskih gradova organiziraju „protestne marševe“ – da se vidi da ih ima.

Mediji javljaju da se počelo, a onda zaustavilo davati potpora od 200 eura na mjesec  svim studentima koji žele studirati u inozemstvu, a daju izjavu da su „različiti“, tj.  da su homoseksualci i slični.

Tu skupinu, poglavito na Sveučilištu u Splitu, svrstali su u ljude „nepovoljnog položaja“, baš kao što su to i studenti koji imaju djecu ili pripadnici romske manjine.

Đurđica Miletić, prorektorica za međunarodnu suradnju Sveučilišta u Splitu izjavila je da je  sporna stavka zasad uklonjena, dok se transparentno  ne nađe način definiranja ranjivih skupina.

Što na sve to kažu hrvatski branitelji, osobito oni koje „ni metak nije okrznuo“? Šute, kao i obično. Ako nešto i kažu malo tko će im to i objaviti, pa su se bez razloga mahom povukli sami u sebe.

-Tko vodi skrb o teško oboljelim hrvatskim braniteljima, koje ni metak nije okrznuo?…

Nu, ako  tko danas spada u „ranjive skupine“ onda su to prije svega oni koji su stvorili hrvatsku državu, oni koji su 1991. bili prvi kad je trebalo. Na većinu od njih svatko, (svaka čast iznimkama), bez ikakvih posljedica, pljuje i bljuje kako god želi.

U jednu od najranjivijih skupina hrvatskih branitelja s pravom se mogu ubrojiti i teško oboljeli hrvatski branitelji, koji nemaju status invalida, tj. iskaznicu HVIDR-e ili neke druge braniteljske stradalničke udruge.

Pored toga, kako to da se nitko nije sjetio pa i na taj način s“200 eura mjesečno“ pomogao djecu hrvatskih branitelja koji eventualno žele studirati u inozemstvu?

Svakog dana sve više hrvatskih branitelja i umire.

Za njih su nažalost dovoljna i „tri metka“!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)