Da ne sluti na dobro u karlovačkom kraju bilo je jasno već na proljeća 1990. mitinzima na Petrovoj gori i formiranjem srpskog nacionalnog vijeća u srpnju 1990. kao i organiziranjem mjesnih straža u srpskim selima kao Popović brdo kod Kamenskog. Godinu dana situacija je tinjala ispod površine dok u srpnju 1991. nisu počeli oružani sukobi još uvijek bez uplitanja JNA, ali uz ljudske civilne i policijske žrtve u napadima na redarstvene ophodnje u okolici Karlovca. Tada se osniva i tzv. „Zonski štab za Kordun i Baniju“ u sklopu tzv. Republike Srpske Krajine s rejonskim štabovima Utinja, Vojnić, Sjeničak i drugi. Tome treba dodati i nelagodnu prisutnost vojarne – inženjerije „Bogdan Oreščanin“ u Gornjem Mekušju, 471. mješovito protuoklopnu artiljerijsku brigadu u vojarni „Stjepan Milašinčić –Šiljo“ u Logorištu i dakako 580. mješovitu artiljerijsku brigadu u vojarni Kamensko. Uz sve njih na karlovačku liniju razgraničenja u rujnu 1991. dospjela je vesela ekipa 169. motorizirane brigade „Loznica“ iz Srbije, a na ljetovanje su s njima došli Beli Orlovi, Arkanovci, Štit, Šešeljevci i ostali. Dana 4. listopada 1991. brigada „Loznica“ nalazila se raspoređena u tri bataljuna na Popović brdu, Skakavcu i Jelašima kod Turnja.
U tako veselom i obećavajućem okruženju počela je krajem rujna evakuacija stanovnika Kamenskog iz dva pravca u smjeru Mahična. Posljednja procesija za Veliku Gospu dva mjeseca ranije imala je na čelu uz križ i trobojnicu tako da je prvi puta nakon II. svjetskog rata zavijorila trobojnica na čelu procesije. Proslava „Velike Maše“ kako karlovački narod naziva Uznesenje Blažene Djevice Marije okupila je mnoštvo vjernika, ali sve je „mirisalo na rat“. Nakon procesije na odgovornost upravitelju vojarne pozvani su župnik fr. Juraj Domšić i predsjednik mjesne zajednice. Zapovjednik vojarne tražio je od njih da stanovništvo Kamenskog preda oružje.
Kako izvan standardnog lovačkog naoružanja nije bilo drugog oružja, odgovoreno je da ne postoji oružje. U noći s 21. na 22. rujna selo Kamensko kao i samostan su granatirani, a samostan je i lakše oštećen. Za vrijeme granatiranja četiri pavlina svećenika i dvije časne sestre bili su u samostanu. U požaru je izgorjelo nekoliko kuća u selu. Prior samostana fr. Jura pokušavao je protestirati kod vojne uprave u Kamenskom na što mu je odgovoreno: Tako se u ratu događa. Časne sestre su napustile samostan sljedećega dana i otišle u Zagreb. Pavlini su ostali i do 29. rujna su izvezene umjetnine, arhivska građa i ono što se moglo spasiti. Ostao je kip Majke Božje jer vjernici nisu dopuštali da se odnese.
Dana 4. listopada 1991. u 13.00 sati avion koji je preletio nad crtom razgraničenja bio je dogovoreni znak za napad kaotičnim i neusklađenim regularnim i paravojnim postrojbama koje su istoga trenutka počele napad. Nakon 15 sati tuča teške artiljerije prosula se nad
Kamenskom i selom i samostanom te je u prvoj paljbi s Popović brda raznesena soba na prvom katu samostana. Poslije 18 sati četnici su tenkovima ušli u Kamensko koje nitko nije branio, do večeri su bila ubijena tri civila.
Kada je počelo bombardiranje dvojica pavlina fr. Jura i fr. Stanko s župnikom susjedne župe Sv. Roka Skakavac vlč. Milanom Pavlekom, koji se sklonio u samostan jer je njegova župa Skakavac već bila nesigurna. Dvojica pavlina su se pravovremeno sklonili kod franjevaca u Karlovcu. Fr. Jura se s nekoliko župljana i dva svećenika sakrio u grmlju ispod samostana. Nije bilo čamaca za prijeći na drugu obalu. Prespavali su u grmlju moleći se i nadajući se.
Zorom sutradan uspjeli su se okrijepiti čajem u ruševini samostana i pokrenuti automobil kako bi svi zajedno mogli pobjeći preko Gornjeg Mekušja u Karlovac. Tu nisu mogli proći jer im nije tko imao pomaknuti barikade, naime vojnici su bili još pijani od jučerašnje junačke pobjede. Tako su se vratili na Kamensko i pripremljenim čamcima zaputili se prema Rečici popraćeni pozdravnim plotunom koji su nekako izbjegli. Sreća je bila da su dva pavlina bila u habitima pa su ih obje strane uzele za bolničare, a u deku zamotanu Majku Božju Kamensku za bolesnika.
Kamensko je ostalo pod okupacijom sve dok ga 110. domobranska pukovnija nije oslobodila u akciji „Oluja“ 6. kolovoza 1995. Toga dana su vojnici ujutro probudili fr. Juru u Karlovačkom franjevačkom samostanu i pod izlikom da treba providiti ranjenika poveli ga u kamionu na Kamensko ispred samostana. Još snen fr. Jura nije mogao vjerovati da se nakon toliko vremena našao pred svojim samostanom, pa je poletio u zvjerski devastiranu crkvu ne obraćajući pažnju na upozorenja da je sve minirano i popevši se na oštećeni crkveni toranj na njemu izvjesio trobojnicu.
Za vrijeme rata fr. Jura se odlično snašao kao svećenik redovnik i domaći sin. Nastanio se u karlovačkom franjevačkom samostanu i otuda upravljao nezauzetim dijelom župe na području Husja, Donjeg Mekušja, Gradca i ostalih sela. Odlučno je odbio propozicije da se skloni u Njemačku ili Poljsku koje mu je pružila uprava Reda, kako je tim jezicima dobro vladao. U novoj situaciji nije mirovao već je okupljao raseljenu župu obilazio prognanike i izbjeglice, dijelio humanitarnu pomoć, toplu riječ, svoj poznati i priznati humor. Njegov osmjeh i radosna bijela pojava bila je osvježenje u sivilu vojne premoći i nemoći, među silama zla uspješno je ukazivao na Božju dobrotu.
Nije mu se bilo teško svakodnevno u habitu zavlačiti po rovovima i graničnim linijama posjećujući vojnike i noseći svima krunice i druge potrepštine. Pritom se šalio da je mogao uzeti franjevački smeđi habit jer je svoj bijeli zaprljao, a na smeđem se ne bi vidjelo. Odlično je iskoristio tešku situaciju za evangelizaciju i svjedočanstvo te je njegov pastoralni rad prepoznat. Iako je njegova župa većinom bila pod okupacijom te je 2500 župljana moralo napustiti svoja ognjišta, on je uspio održati župu na okupu, a čak je tradicionalnu procesiju za Veliku Gospu prenesao u karlovačku zvijezdu.
Svaku je priliku iskorištavao za svjedočenje blizine svojim župljanima koji su u njemu cijenili pravoga pastira. Za vrijeme rata redovito je bezuspješno prosvjedovao kod različitih mirovnih misija da se spriječi devastacija sakralne baštine pavlinskog samostana. Često je
posredovao da se pomogne civilima i ranjenicima, u čemu je imao više uspjeha. Kada je rat završio počeo je obnovu i raščišćavanje nevjerojatno devastiranoga samostana i ostalih crkava i kapela svoje župe, čime je dao poticaj obnovi onima koji su se kolebali vratiti se na razrušena ognjišta ili ostati pri novo stvorenima u izbjeglištvu.
Povodom dana sjećanja na vojno – redarstvenu akciju Oluja i Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, želimo zahvaliti Bogu za svaki dio Hrvatske domovine. Cijelovitost hrvatskoga teritorija kojega je Hrvatska vojska na današnji dan 1995. godine izvojevala, označuje jednaku važnost svakoga kutka domovine. Kako se je tih ratnih godina osjećala bol necijelovitosti zbog okupitranoga Hrvatskoga teritorija, tako bi nas i dan danas boljelo da nam ne pripada nešto što je vijekovima naše. Stoga iz srca Istre, želimo čestitati Dan hrvatskih branitelja, svim braniteljima koji su se svojom odlučnošću i hrabrošću zauzeli za ono što pripada matici domovini. U znak zahvalnosti, upućujemo naše molitve za sve one koji nisu više s nama koji su izvojevali slobodu, ali i također za one rođene u slobodi, da znaju cijeniti baštinu slobode i za nju se i dalje zauzimati.
fr. Gaudencije Vito Spetić OSPPE
P. Jure Josipović, pavlin