Kako i drugdje tako i u Poljicima, postoji čitav niz vjerskih obreda i vjerovanja koja su s protokom vremena izgubila na važnosti plaćajući danak suvremenom načinu života…
No zato nam barem pamćenje starijih ljudi još uvijek nam zanimljiva iskustva. Jedno takvo skriva se u načinu nošenja pokojnika do crkve ili groblja, koja su nerijetko bila udaljena i po nekoliko kilometara od zaselaka ili sela. Put kojim je trebalo proći imao je nekoliko stojnih postaja koje su se nazivale “počivale”, ali valja spomenuti da postoje i mjesta koja se nazivaju “počivala”. Iako neznatno različitog naziva, značenje i svrha bila im je vrlo slična.
„Počivala“ tako nalazimo na kozjim prtinama koja obično predstavljaju mjesta na kojima bi ljudi težaci ili pastiri otpočinuli tj. odmorili se prije nastavka puta.Takva počivala su najčešće bila neka ugodna mjesta pokraj puta u obliku drveta ili gromade stijene (pole) i nisu imala druge svrhe osim da pruže kratkotrajan predah.
S druge strane “počivale” su pomno birana mjesta na kojima bi tijelo preminule osobe posljednji put otpočinulo na ovome svijetu. Ako je razdaljina od sela do groblja bila veća, na putu bi se našla i do tri takva odmorišta. ”Počivale” su najčešće građene u suhozidu na način da bi se postavila kamena ploča ili više njih u dužini od dva metra na koju bi se položilo tijelo mrca prije nego li bi se izmjenili nosači. Sličan običaj postoji i u vrletima Velebita, samo što se tamo nazivaju “mirila” i zaštićena su kao nematerijalno kulturno dobro.
Za razliku od velebitskih “mirila” koja imaju veliku duhovnu povezanost s dušama umrlih, nije nam poznato da li su i gornjopoljičke “počivale” imale istu poveznicu. Stoga bi bilo zanimljivo čuti nekoga tko zna nešto više o ovom tradicijskom običaju, kao i to da li je sličan običaj postojao i u drugim dijelovima Poljica.