PRAVA ISTINA O RASKIDU TITA I STALJINA: Nije bilo nikakvog povijesnog “NE”

Usvojim memoarima “Razgovori sa Staljinom”, aparatčik koji je kasnije postao disident, Milovan Đilas izvještava o neugodnom razgovoru sa sovjetskim domaćinom tijekom putovanja u Lenjingrad 1948. godine. “Ni u jednoj partiji u istočnoj Europi ne postoji tako pažljivo promatrana četvorka kao što je vaša.” Četvorka koja je bila pod prismotrom Sovjeta je bila Đilas, Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković i Tito. To su bila četiri najmoćnija člana KPJ u kasnim 1940-ima, ali Tito — ratno ime Josipa Broza — stajao je iznad ostalih kao neupitni vođa komunističke Jugoslavije.

Zašto su Sovjeti tako pomno pazili na svoje navodne drugove na Balkanu? Uostalom, Jugoslaveni su, kako ih marksistički pisac Isaac Deutscher opisuje u svojoj Staljinovoj biografiji, “sve do 1948. smatrani najdogmatičnijim i najfanatičnijim od svih europskih staljinista”. Nakon što su 1945. godine preuzeli vlast, Tito i njegovi drugovi su brzo i marljivo izgradili novu državu po besprijekornom sovjetskom uzoru. Prema riječima povjesničara Ive Banca “Jugoslaveni su bili ne samo prvi koji su ukinuli monarhiju u istočnoj Europi, oni su također prvi donijeli ustav sovjetskog tipa (siječanj 1946.), prvi koji su pokrenuli zakonske postupke protiv crkvenih velikodostojnika biskupskog ranga (suđenje nadbiskupu Alojziju Stepincu u listopadu 1946.) i “oporbe unutar ujedinjene fronte”, prvi koji su upotrijebili namještena suđenja protiv vlastitih posrnulih članova (Dachauski procesi u travnju i kolovozu 1948. i srpnju 1949.), prvi koji su uveli planiranje u sovjetskom stilu (Prvi Petogodišnji plan iz travnja 1947. s najvišom stopom državnog ulaganja od 27 posto BNP-a u istočnoj Europi) i prvi koji su proveli kolektivizaciju sela (1318 zadruga do kraja 1948.).

Sovjeti su opskrbili Jugoslaviju znatnom gospodarskom i vojnom pomoći, a Jugoslaveni su bili važan dio “socijalističkog tabora” u njegovom rastućem sukobu s bivšim saveznicima u ratu protiv Hitlera. Mnogi od Titovih vodećih vojnih časnika školovani su u Sovjetskom Savezu, a on nije oklijevao pokazivati ​​svoju lojalnost Kremlju. “Ako nas Crvena armija treba da predvodimo njezin marš prema La Mancheu,” izjavio je Tito 1946., “bit ćemo sutra tamo!”

Samo dvije godine kasnije, međutim, Staljin je izbacio KPJ iz Kominforma (Komunistički informativni biro, nasljednik Komunističke internacionale ili Kominterne); vladajuće stranke u sovjetskim satelitskim državama vodile su opaku kampanju čistke protiv sljedbenika “titofašizma” u svojim redovima; a strah od sovjetske invazije natjerao je Tita da se obrati Sjedinjenim Državama i novouspostavljenom NATO savezu za spas.

Što se dogodilo? Prema Deutscheru, Staljin je “osjetio promjenu i postao sumnjičav” prema Titovoj autonomiji i utjecaju u Jugoslaviji. Tito se navikao na zapovjedni položaj i uživao je ogroman ugled kao vođa narodnooslobodilačkog pokreta koji je zauzeo Jugoslaviju dobrim dijelom vlastitim snagama, uz tek manju pomoć Crvene Armije. Titu je određenu autonomiju od Staljina omogućila i relativna geografska udaljenost od SSSR-a i resursi koje su jugoslavenski komunisti izravno kontrolirali, preuzevši zemlju od nacista bez odlučne intervencije Crvene armije.

Staljin nije mogao trpjeti potencijalnog suparnika neovisnog duha u komunističkom bloku, te se ponašao u skladu s tim.

Sukob je, međutim, bio dublji od osobnog rivalstva između dvojice jakih i autoritarnih vođa. Španjolski marksist Fernando Claudín, u svojoj knjizi “Komunistički pokret: od Kominterne do Kominforma”, identificirao je temeljno pitanje koje leži u osnovi raskola: Je li “Jugoslavija trebala biti neovisna država ili ‘socijalistička’ kolonija SSSR-a? Taj sukob prerastao je podzemni špijunski rat u kojem su sovjetske i jugoslavenske tajne službe sudjelovale od 1945. godine.”

Tito je bio vatreni komunist koji je svoju poziciju na čelu KPJ imao zahvaliti Sovjetima, koji su “počistili” prethodno partijsko vodstvo tijekom velikog vala terora 1937. Ali on je izašao iz partizanskog rata i revolucije kao vođa koji je želio zacrtati vlastiti kurs, ne samo kod kuće nego i u svjetskoj politici. Taj se impuls sukobio ne samo sa Staljinovim egom, već i sa Staljinovim procjenama o tome što bi najbolje osiguralo sigurnosne interese sovjetske države u poslijeratnom poretku. To je nekadašnje drugove dovelo u sukob, što je zauzvrat natjeralo Tita da od kapitalističkog Zapada traži pomoć protiv Kremlja – zaokret koji bi bio nezamisliv za jugoslavenske komuniste samo kratko vrijeme prije.

Put prema sudaru

Vratimo se u povijest KPJ. U kasnim 1920-ima, KPJ je zapala u intenzivne frakcijske borbe koje su užasnule vođe Kominterne. Bosanski komunist češkog podrijetla poznat kao Milan Gorkić vodio je stranku početkom 1930-ih. Bio je gorljivi komunist, ali kako Banac piše u “Sa Staljinom protiv Tita”, “nije uvijek bio poslušni podanik: njegova netrpeljivost prema nametnutoj disciplini i nadređenosti Moskve bila je tema u nekoliko stranačkih sukoba tijekom sredine 1930-ih.”

Gorkićeva težnja za ideološki fleksibilnijom stranačkom organizacijom bila je u skladu s novom linijom Narodne fronte (sovjetska politika potpore širokoj koaliciji antifašističkih snaga), koju je podržavao i provodio s puno žara. To se nije svidjelo protivnicima te politike, od kojih su mnogi bili zatvoreni u zloglasnom zatvoru u Mitrovici. Iza zatvorskih zidova vodili su žestoku borbu protiv Gorkićevog vodstva, a ponekad i međusobno. Kominterni su dojadili neprestani sukobi u jugoslavenskoj partiji i Gorkić je 1937. pozvan u Moskvu, gdje je uhićen, zatvoren i na kraju pogubljen. Staljin je postavio Tita na čelo “pročišćene” partije sa zadatkom da okonča neobuzdano frakcionaštvo, disciplinira partijske redove i osposobi je za izvršavanje direktiva iz Moskve.

Godine 1941. nacisti su napali Jugoslaviju, porazili kraljeve snage u manje od dva tjedna, i otjerali njegovu vladu u egzil u London. Komunisti su po napadu na SSSR podigli ustanak i brzo preuzeli vodeću ulogu u otporu okupaciji, što ih je dovelo u sukob s četnicima, koje je podržavala vlada u izbjeglištvu.

Prema Bancu, međutim, sukob s čentičkim snagama u antinacističkom otporu bilo je upravo ono što je Moskva željela izbjeći. Staljinov koncept “Velike alijanse” protiv fašizma – saveza s kapitalističkim državama suprotstavljenim Hitleru i Mussoliniju – ne samo da je ostavio po strani dugoročne komunističke revolucionarne ciljeve, već je zapravo implicitno obvezao komuniste da podrže obnovu prijeratnih režima.

Po Staljinovu mišljenju, KPJ se trebala usredotočiti samo na vođenje partizanskog rata u neprijateljskoj pozadini, a ne na pravljenje socijalne revolucije kojom bi riskirala antagoniziranje Sjedinjenih Država, Britanije i drugih zapadnih savezničkih sila.

Tito i drugovi nisu se slagali. Vodili su rat na dvije fronte, i protiv nacističke okupacije i protiv starog režima koji je vodio prognani kralj u Londonu, ali prije svega za socijalističku revoluciju u Jugoslaviji. Moskva je željela da KPJ surađuje s četnicima protiv nacista, iako su četnici surađivali s okupatorima.

Georgi Dimitrov, bugarski šef Kominterne, savjetovao je Titu da ne osniva nova politička tijela kojima dominiraju komunisti kako bi se natjecala s kraljevskom vladom u egzilu. Ali Tito je svejedno krenuo s tim. Godine 1942. KPJ je osnovala Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), nakon čega je 1943. uslijedila uspostava vlastite vlade. Snage otpora predvođene komunistima izvojevale su vojne pobjede i proširile svoju teritorijalnu kontrolu. U međuvremenu, četnici su se ocrnili kolaboracijom s nacistima. Kako je bogatstvo partizana raslo, Britanci su 1944. napustili rojalističku vladu u korist Titovog AVNOJ-a, čime je on zapravo postao legitimna vlada Jugoslavije, a usto je i sam kralj u jesen iste godine četnicima dao naputak da prijeđu partizanima, koji su ih objeručke prihvatili.

Unatoč ratnim nesuglasicama oko strategije, Sovjeti i Jugoslaveni bili su blisko povezani na kraju rata. Kao što povjesničar Jože Pirjevec pripovijeda u “Tito i njegovi drugovi”, Sovjeti su opskrbljivali Jugoslavene “oružjem, streljivom i drugim osnovnim potrepštinama putem dugoročnog zajma. Osim toga, dvije su zemlje postigle sporazum o trgovini i značajnoj financijskoj pomoći jugoslavenskoj industriji, uključujući i zajednička sovjetsko-jugoslavenska gospodarska poduzeća.”

Ali poslijeratni medeni mjesec brzo se pokvario. Dok su Sovjeti svoja zajednička poduzeća prikazivali kao blagodat za obje zemlje, Jugoslaveni su ih počeli sumnjičiti kao sredstva koja njihovu zemlju drže nerazvijenim dobavljačem hrane i sirovina za sovjetsku metropolu. Štoviše, kremaljski čuvari marksističko-lenjinističke ortodoksije smatrali su da Jugoslaveni nemaju dovoljno poštovanja prema Staljinovom vrhunskom geniju. Pirjevec citira mišljenje sovjetskog Centralnog komiteta o svojim bivšim drugovima u sljedećem smislu:

“Tito i ostali čelnici KPJ u svojim izjavama ne spominju druga Staljina kao najvažnijeg teoretičara našeg doba — dostojnog nasljednika Marxa, Engelsa i Lenjina. U njihovim govorima nema ni naznake prelomne uloge komunističkih partija, posebno Svesovjetske komunističke partije (boljševika). Zanemaruje se veličanstveni utjecaj Sovjetskog Saveza, jedine zemlje koja je uspješno izgradila komunističko društvo i koja njeguje sav ljudski napredak.”

Raskol Tito-Staljin

Rastući sovjetsko-jugoslavenski sukob imao je ekonomske i ideološke dimenzije, ali su mu korijeni bili temeljno geopolitički. U Grčkoj je 1946. godine izbio građanski rat, sukobivši komunističke pobunjenike protiv grčke monarhije. Sovjeti nisu priskočili u pomoć pobunjenicima, jer je Staljin pristao ustupiti Grčku zapadnoj sferi utjecaja u “postotnom sporazumu” s Winstonom Churchillom. Nije htio riskirati novi rat sa Zapadom tako brzo nakon razornog rata s Hitlerom, tim više što je znao da u tom ratu ne bi imao nikakvih izgleda: Sovjetska vojna moć je u velikoj mjeri ovisila o zapadnoj pomoći u tehnici, hrani, streljivu.

Tito i Jugoslaveni nisu dijelili njihova oklijevanja i pružili su veliku vojnu pomoć grčkim komunistima. Sjedinjene Države i Britanija željele su obuzdati komunizam u regiji, pa su svom silom stale iza grčke monarhije. Trebalo je samo baciti šibicu da plane novi rat, tim više što su i na zapadu brojni smatrali da posao nije završen porazom Hitlera, već da treba poraziti i SSSR; a Staljin ga je pod svaku cijenu želio izbjeći.

Da stvar bude gora, uz sve veću prisutnost Zapada u istočnom Sredozemlju, Tito je odlučio nastaviti razgovore s novom komunističkom vladom u Bugarskoj, koju je vodio bivši šef Kominterne Dimitrov, o mogućnosti uspostave balkanske federacije između Bugarske i Jugoslavije. Britanci su protestirali; Staljin se složio i naredio Jugoslavenima da prekinu pregovore.

Ali Tito ne samo da je ustrajao – otišao je i dalje. Kako ga Pirjevec opisuje, Tito je bio “uvjeren da može stvoriti moćnu državu na Balkanu sposobnu postići neovisnost od Sovjetskog Saveza i destabilizirati sporazum kojim su tri velike sile podijelile europski jugoistok”. Tito je rekao: “Mi nismo samo protiv njemačkog imperijalizma, već i protiv svih onih koji žele dovesti u pitanje naš suverenitet” – što je bio jasan pucanj u njegove tobožnje prijatelje u Moskvi. Prema Pirjevcu, “posljednja kap” za Staljina bila je Titova namjera da susjednu Albaniju pretvori u jugoslavenski protektorat — politika protiv koje Staljin zapravo nije imao ništa kao takve, ali je Tito izravno pristupio Tirani bez konzultacija s Moskvom, a tu je Staljinu zazvonio alarm. Tito mu je ne samo radio iza leđa, već pokušavao stvoriti moćnu socijalističku državu – ili savez država – kojim bi de facto upravljao on, a ne Staljin, a koji pod Titovom kapom i utjecajem objedinjavao Jugoslaviju, Bugarsku, Albaniju, i u konačnici Grčku.

Staljin je uzvratio nizom pogrdnih pisama koja su napadala Jugoslavene zbog raznih grijeha i pogrešaka, kampanjom koja je kulminirala izbacivanjem KPJ iz Kominforma 1948. Bojeći se, s pravom, mogućnosti puča u režiji Sovjetskog Saveza, Tito je reagirao nemilosrdnim slamanjem stvarnih i navodnih “informbiroovaca” u partiji. Negdje između desetine i petine članstva stranke uhvaćeno je u mrežu, a tisuće su otpremljene na ozloglašeni Goli otok.

Odsječen od ostatka komunističkog svijeta i opkoljen kod kuće, Tito je tražio pomoć od jedinog dostupnog izvora – zapadnih sila, prije svega Sjedinjenih Država. Ironično, Tito je moderirao svoju vanjsku politiku prema smjernicama koje je Staljin zahtijevao kako bi pridobio ekonomsku i vojnu pomoć Zapada protiv Staljina, kao i zapadnu potporu da se Jugoslaviji dodijeli mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Titov strah od sovjetske agresije nije bio neopravdan. U isto vrijeme kada su izbacili KPJ iz Kominterne, Sovjeti su stezali kontrolu nad “narodnim demokracijama” srednje i istočne Europe i čistili navodne sljedbenike “titofašizma” iz stranaka Kominforma. Izbijanje Korejskog rata dodatno je uznemirilo Jugoslavene, pogotovo jer je Kremlj poslao slabo prikriven poziv na promjenu režima u Beogradu, dok je davao zeleno svjetlo za napad Sjeverne Koreje na Južnu.

U ljeto 1950. godine Nikolaj Bulganjin, član sovjetskog Politbiroa, održao je govor u Pragu u kojem je izjavio: “Jugoslavenski narod zaslužuje bolju sudbinu, a dan kada će svrgnuti fašističku tito-rankovićevsku kliku vjerojatno nije daleko. ” Staljin i čelnici sovjetskih satelitskih država kovali su stvarne planove za invaziju na Jugoslaviju i svrgavanje Titove vlade, koju su smatrali “psom na lancu” zapadnih sila. Tito je imao dugo pamćenje, i nije zaboravio što se u Moskvi 1937. dogodilo njegovim neposrednim prethodnicima na čelu KPJ.

Vrlo je jasno shvaćao s kim ima posla i na to se i pripremio.

Tito, SAD i NATO

Godine 1951. Tito je krenuo po oružje iz Sjedinjenih Država, poslavši svog glavnog diplomata i šefa osoblja u tajnu misiju u Washington na izravne pregovore s Trumanovom administracijom. Vojna i gospodarska pomoć počela je pritjecati sa Zapada, a Tito je javno hvalio potporu. Trumanova administracija je, prema Pirjevcu, čak “ozbiljno razmatrala uključivanje Jugoslavije u NATO”.

Put Jugoslavije prema članstvu u NATO-u u konačnici je bio blokiran zbog talijanskog protivljenja, ali i Titovog straha da bi ulazak u zapadni vojni savez bio korak previše. Umjesto toga, Tito se upustio u niz vještih diplomatskih manevara. Pristao je riješiti dugotrajne sukobe s Italijom oko Trsta na jadranskoj obali, otvarajući put daljnjoj zapadnoj pomoći. I u doista nevjerojatnom zaokretu, prekinuo je svoju potporu grčkim komunistima, te se 1953. pridružio vojnom paktu s Grčkom i Turskom, budućim članicama NATO-a. Time je Jugoslaviji zapravo omogućen pristup zapadnom savezu, stavljena je de facto pod NATO kišobran, a da mu se formalno nije pridružila. Naime, napad SSSR-a na Jugoslaviju značio bi ulazak Grčke i Turske u rat, temeljem sklopljenog saveza, a ulazak dvije članice NATO u rat bi značio i ulazak cijelog NATO-a. Rusi su, naravno, Tita počeli u propagandi i karikaturama prikazivati kao saveznika fašističke vojne hunte u Grčkoj, što je de facto i bio – iako je do jučer naoružavao njihove neprijatelje.

CHT211491 Caricature of Josip Broz Tito (1892-1980), cartoon from ‘Krokodil’ magazine (colour litho) by Russian School (20th century); Private Collection; (add.info.: broke with Stalin in 1948; portrayed as accepting American dollars;); © Archives Charmet.

Suradnja Tita i Zapada svakako nije bila utemeljena na ideološkom ili političkom dogovoru, već na obostranom geopolitičkom interesu. Jugoslaveni su bili u interesu obraniti se od potencijalne sovjetske invazije i osigurati ekonomsku pomoć – osobito masivne pošiljke pšenice, bez koje bi se zemlja teško prehranila. Sjedinjene Države i njihovi saveznici u NATO-u imali su interes zabiti klin u “socijalistički tabor” i ojačati svoj vojni položaj na jugoistočnom krilu saveza.

Kako se obratila Zapadu za vojnu i ekonomsku pomoć, KPJ je također tražila nove političke saveznike poput socijaldemokratskih i radničkih stranaka Zapadne Europe; nakon isključenja iz Kominforma razmišljala je o ulasku u Socijalističku internacionalu.

Taj je zamah, međutim, prekinut jednim od najvećih međunarodnih događaja 1953.: Staljinovom smrću. Prema Pirjevcu, “uključivanje Jugoslavije u zapadni svijet vjerojatno bi se nastavilo da 5. ožujka 1953. Staljin nije doživio smrtonosni moždani udar. On je do kraja ustrajao u svojoj propagandi protiv Tita i ona se po inerciji nastavila i nakon njegove smrti.


Odnosi između Sovjeta i KPJ počeli su se otapati kada je Nikita Hruščov preuzeo vodstvo sovjetske partije, razvoj događaja koji je također usporio napredak jugoslavenske demokratizacije koju su promicale ličnosti poput Đilasa. Đilas, godinama jedan od Titovih najbližih drugova, smijenjen je s vodeće uloge u preimenovanom Savezu komunista Jugoslavije (SKJ) 1954. godine i proveo je mnogo godina u zatvoru zbog otvorenog kritiziranja komunističke vlade. Titu je Staljinova smrt dobro došla da se ponovo približi Sovjetima, jer su Amerikanci počeli tražiti, u zamjenu za zaštitu od Staljina, određene korake u demokratizaciji zemlje, i poštivanje određenih ljudskih prava, što Titu nije bilo na kraj pameti prihvatiti – a naročito mu nije na pamet padalo uvesti višestranačje i demokratske izbore.

Unatoč ovom otopljavanju odnosa, napetosti između Sovjeta i Jugoslavena nisu umrle sa Staljinom. Tito je bio vodeći utemeljitelj Pokreta nesvrstanih, gdje se nametnuo kao lider, kako bi se suprotstavio utjecaju dva hladnoratovska tabora u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Nastavio se štititi od Sovjeta u Europi održavajući općenito prijateljske odnose sa Zapadom, posebice Sjedinjenim Državama i Britanijom. Bio je užasnut sovjetskom vojnom intervencijom protiv narodnih pobuna u Istočnoj Njemačkoj 1953., Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968., iako nije uvijek javno iznosio svoje kritike.

Više od dva desetljeća nakon Staljinove smrti, duboko u svojim osamdesetima, Tito je još uvijek bio na oprezu protiv sovjetskih spletki. Tijekom sastanka sa sovjetskim premijerom Leonidom Brežnjevim 1976. godine u Beogradu, Tito je na svojstven način reagirao na Brežnjevljevo inzistiranje da neće govoriti pred određenim članom središnjeg komiteta LCJ-a. Prema riječima prisutnih, prepričava Pirjevec, Tito je “Brežnjevu istrgnuo cigaretu iz usta, zgnječio je o tepih i vikao ‘Vole! Ovdje nismo u Čehoslovačkoj i ne zovem se Dubček!’” Odbio je Brežnjevljeve zahtjeve za vojnim bazama na jadranskoj obali, odbio prestati kritizirati Sovjete među nesvrstanim zemljama i opirao se sovjetskom nastojanju za bližim odnosom između dvije zemlje.

Nakon sastanka s Titom krajem 1976. francuski ministar vanjskih poslova ispričao je odlučnost jugoslavenskog vođe svojim američkim, britanskim i zapadnonjemačkim kolegama: “Nekoliko su puta jasno dali do znanja da su odlučni oduprijeti se Rusima. Nikad prije nisam čuo Tita da je to rekao. Ovaj put smo ga slušali sat ili dva. Bilo je jasno da će vrlo snažno braniti svoju neovisnost, svoj integritet.” Uz već nabujalu plimu nezadovoljstva i rastućeg nacionalizma u jugoslavenskim republikama, Tito i njegovi drugovi smatrali su otpor sovjetskoj vlasti jednom od svojih glavnih zadaća u eri intervencionističke Brežnjevljeve doktrine.

Protiv Poljaka, tabora i blokova

Prosudba Fernanda Claudina o jugoslavensko-sovjetskom raskolu je nedvosmislena:

Uoči okruženja ruskog imperijalizma, zakamufliranog pod etiketom “socijalističkog”, i komunističkog pokreta, još uvijek potpuno otuđenog sovjetskim “mitovima”, jedini obrambeni potez u inozemstvu koji je još uvijek bio otvoren za jugoslavensku revoluciju bio je iskorištavanje ” hladnog rata” između kapitalističkog imperijalizma i novog imperijalizma koji se počeo pojavljivati.

Sovjeti se sigurno nisu vidjeli kao imperijalisti. Dapače, svoju su državu smatrali svjetskim antiimperijalističkim stožerom. Ako se imperijalizam definira kao izraz kapitalističkog razvoja, onda nekapitalističke države po definiciji ne mogu biti imperijalističke. No ako se imperijalizam shvati kao prisilno ograničavanje suvereniteta jedne političke jedinice od strane druge, onda su sovjetski odnosi s Jugoslavijom i “narodnim demokracijama” bili jasno imperijalistički.

Tito in the doghouse. Truman, Churchill and Tito. In the post-war period, Tito and the Yugoslav Communists were estranged from their former allies, Britain and America, and also from Russia. Soviet cartoon mocking his predicament, as he broke away from the Eastern Bloc or Soviet sphere of influence. He went on to be one of the founders of the non-alighned movement. (Photo by Michael Nicholson/Corbis via Getty Images)

Razaranja “Velikog domovinskog rata” potaknula su Staljina da slijedi politiku obrambenog širenja nakon njega. Kao što Valerie Kivelson i Ronald Suny tvrde u Ruskim carstvima, poslijeratna karta Srednje i Istočne Europe bila je “nedvosmisleno imperijalna, s nekadašnjim neovisnim državama podređenim kroz vojno osvajanje i kontrolu održavanu kroz diferenciranu, više ili manje neizravnu vladavinu, teror i silu. U kasnim Staljinovim godinama Moskva je odredila političke i vanjskopolitičke izbore svojih istočno-srednjoeuropskih satelita” u pokušaju da se suprotstavi zapadnom savezu. Pokušala je podvrgnuti Jugoslaviju sličnom tretmanu, ali nije uspjela. Staljin je pribjegao prisili i prijetnjama kako bi prisilio Jugoslaviju na poslušnost, ali je samo uspio natjerati Tita da potraži vanjsku pomoć.

Sovjeti nisu formalno apsorbirali svoje satelitske države, niti su to uradile Sjedinjene Države u vlastitoj sferi utjecaja. Kao što primjećuju Kivelson i Suny, “države Latinske Amerike naučile su lekciju da moraju uzeti u obzir interese svog moćnog sjevernog susjeda u svojoj odanosti, programima i izboru saveznika”, a Sjedinjene Države nisu se sramile intervenirati silom ako lekcija nije naučena.

U isto vrijeme, međutim, Kivelson i Suny tvrde da američko carstvo u doba Hladnog rata nije djelovalo na isti način kao sovjetska verzija. Po njihovom mišljenju, Sjedinjene Države su imale “labaviji, ali snažniji utjecaj koji je izbjegavao puno uplitanja u domaću arenu, ali je zahtijevao lojalnost hegemonističkoj državi u vanjskoj politici”. Kao što je Franklin Roosevelt živopisno opisao nikaragvanskog diktatora Anastasia Somozu: “on možda jest kopile, ali on je naše kopile.”

Sovjeti nisu nametnuli svoju volju svojim manjim susjedima odmah nakon završetka rata, i isprva su dopuštali određeni stupanj lokalne autonomije. Ali kako je hladni rat uzeo maha u kasnim 1940-ima, Kivelson i Suny primjećuju, “Staljin je nemilosrdno uspostavio diktature Komunističke partije u Istočnoj Njemačkoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj.” Sovjetima je općenito nedostajalo resursa “meke moći” kakvima su raspolagale Sjedinjene Države, što je značilo da su se često morali oslanjati na golu silu kako bi postigli svoje ciljeve. To je glavni razlog zašto su Titove diplomatske inicijative u novonastalom postkolonijalnom svijetu — gdje su novonastale neovisne zemlje bile oprezne da brzo ne padnu pod utjecaj Sjedinjenih Država ili Sovjeta — bile tako uspješne.

Dok se svijet približava novoj eri rivalstva velikih sila, vrijedi se ponovno osvrnuti na povijest pokušaja Jugoslavije da zacrta vlastiti smjer. Ne treba odobravati Titove faraonske tendencije , niti antistaljinistički staljinizam koji je definirao jugoslavensku partiju i državu, ali može se ponešto naučiti iz projekta koji nastoji prevladati logiku bezuvjetnog potčinjavanja bilo kojem od sukobljenih geopolitičkih blokova.