PREDAJA VOJARNI: JNA JE HTJELA OKUPIRATI CIJELU HRVATSKU, a onda se dogodio 14. rujna

Kako se Hrvatska suprotstavila Jugoslavenskoj narodnoj armiji na početku rata donosi nova knjiga “Agresija JNA na Hrvatsku 1991. – planovi, pripreme i provedba”, piše Večernji list

Dok jedna za drugom zemlje istoka Europe početkom 90-ih biraju demokraciju kao svoju budućnost, od svih sastavnica SFRJ najmanje snalaženja u novonastalim okolnostima pokazala je ona najmoćnija – Jugoslavenska narodna armija (JNA), koja je zbog svog posebnog položaja u SFRJ nazivana i sedmom republikom. Uvidjevši da dolazi do ubrzanog rastakanja SFRJ, bez koje bi i sama JNA izgubila smisao svog postojanja, vrh armije počinje s prilagodbom prije načinjenih planova za obranu SFRJ s ciljem očuvanja jedinstva zemlje vojnom intervencijom. Pri tome vrh JNA nije vodila samo ideja očuvanja jedinstva SFRJ, nego i ideja očuvanja posebnog položaja koji je JNA imala u odnosu prema SFRJ, odnosno očuvanja posebne pozicije koju je uživao njezin dočasnički i časnički kadar.

Nakon neuspjele vojne intervencije u Sloveniji u ljeto 1991., vrh JNA donosi odluku o povlačenju svojih postrojba iz Slovenije te time šalje jasnu poruku da je Sloveniji, za razliku od Hrvatske, otvoren put za izlazak iz SFRJ. Naime, još tijekom ljeta 1991. JNA izrađuje planove za potpunu okupaciju Hrvatske, a potkraj ljeta 1991. pokreće napadnu operaciju s ciljem poraza i okupacije čitave Republike Hrvatske. Ozbiljno podcjenjujući mogućnosti hrvatskih snaga za učinkovitu obranu te protivno originalnim planovima i logici pokretnog rata, postrojbe JNA bivaju uvučene u borbe za svako naseljeno mjesto, u čemu je bitka za Vukovar odigrala posebnu ulogu.

Iako je obrana Vukovara nakon tri mjeseca žestokih borbi slomljena, pokazalo se da je bila kobna za JNA. U Vukovaru je JNA izgubila ono najvažnije u suvremenom ratu – moment djelovanja, odnosno vrijeme. Iako su postrojbe JNA bile doslovno na ulazima u neke od većih hrvatskih gradova (Osijek, Karlovac i Zadar), uz odlučan otpor hrvatskih branitelja, JNA nije imala dovoljno odlučnosti i snaga za provedbu završnog udara.

Uz spomenuto ignoriranje logike pokretnog rata, JNA je učinila još jednu kardinalnu grešku koja će se pokazati presudnom. Naime, dio vojarni JNA u kojima se nalazilo naoružanje koje je nedostajalo hrvatskim snagama za učinkovitu obranu (topništvo i oklopništvo) našao se u okruženju hrvatskih snaga te im je bilo zabranjeno pokušati izvršiti prodor u smjeru iz kojeg se očekivao dolazak postrojba JNA. Na taj je način zapečaćena sudbina tih vojarni (osobito jakih vojarni na području sjeverozapadne Hrvatske: Varaždin, Koprivnica, Križevci, Bjelovar i Virovitica te vojarni na području Šibenika čije će zauzimanje biti okosnica za ustrojavanje Hrvatske ratne mornarice) koju su nakon manje ili više žešćih borbi zauzele hrvatske snage. Na taj je način Hrvatska vojska stekla kvalitetu i kvantitetu u tehničkoj opremljenosti te time postigla koliku-toliku ravnotežu s postrojbama JNA.

Danas u hrvatskoj historiografiji egzistira čitav niz knjiga i članaka (popularnih, stručnih i znanstvenih) koji se bave raznim aspektima Domovinskog rata (ratnim operacijama, sjećanjima sudionika, ratnim zločinima itd.), ali rijetko išta od navedenog daje presjek glavnih događaja iz presudne 1991. godine. Upravo zato je temeljna svrha knjige “Agresija JNA na Hrvatsku 1991. – planovi, pripreme i provedba”, autora Marija Werhasa, upravo objavljene u izdanju nakladničke kuće Despot infinitus, pružanje sinteze glavnih događaja kroz prizmu, s jedne strane Jugoslavenske narodne armije, a s druge strane hrvatskih obrambenih snaga (temeljne i specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova RH, Zbora narodne garde te potom Hrvatske vojske i postrojba Narodne zaštite).

Proces transformacije JNA, kao centralističke institucije koja je počivala na temeljima jugoslavenskog integralizma, u velikosrpsku vojsku bio je vrlo složen. JNA u Jugoslaviji nije imala isključivu ulogu garanta obrane neovisnosti države, nego je uz svoju obrambenu funkciju imala i vrlo izraženu političku funkciju. Tako je Organizacija SKJ u JNA imala razinu republičke, odnosno pokrajinske organizacije SK. Na svakom kongresu SKJ uz šest republičkih (poslije i dvije pokrajinske delegacije) uvijek bi sudjelovala i posebna delegacija SK JNA. Nadzastupljenost Srba i Crnogoraca u časničkom zboru JNA bila je prisutna oduvijek, ali je srpska strana često prigovarala personalnoj politici JNA, koja je uvažavala višenacionalni sustav zemlje, osobito u popunjavanju zapovjednih mjesta na višim razinama upravljanja i zapovijedanja.

Nesposobna za prilagodbu novim promjenama u društvu, u vječnom strahu od moguće decentralizacije te time gubitka izvora financiranja i postojećeg utjecaja u društvu (sedma republika), potpuno odbijajući ideju političkog pluralizma i uz sve navedeno svjedočeći raspadu socijalističkog sustava istočne Europe, JNA je bila predodređena da postane Miloševićevom žrtvom. Jedna od obmana Miloševića, u koju je rukovodstvo JNA povjerovalo, odnosila se na njegovo tobožnje zauzimanje za očuvanje Jugoslavije kao socijalističke zemlje i borba protiv svakog oblika nacionalizma.

Po samom okončanju vojne intervencije u Sloveniji te netom prije prihvaćanja Brijunske deklaracije, 5. srpnja 1991. godine, Milošević i Jović otvoreno traže od Kadijevića svrstavanje JNA na srpsku stranu. Tako traže od Kadijevića koncentraciju snaga JNA na crti Karlovac – Plitvice na zapadu, Baranja – Osijek – Vinkovci – Sava na istoku i Neretva na jugu te na taj način objedinjavanje teritorija na kojem žive Srbi. Uz to traže i uklanjanje svih Hrvata i Slovenaca iz sastava JNA.

Prvo ojačanje koje je JNA razmjestila na području Hrvatske (radilo se o oklopnoj bojni iz sastava 329. oklopne brigade iz sastava 5. banjalučkog korpusa) bilo je još krajem ožujka 1991., u svrhu stvaranja tampon-zone nakon akcije hrvatskog MUP-a na Plitvicama. Tijekom travnja 1991. na vojni dio zagrebačkog aerodroma Pleso upućena je manja borbena skupina iz sastava 63. padobranske brigade iz Niša.

Prva prava ojačanja JNA razmješta na području Hrvatske u svibnju 1991. godine. Nakon sukoba i pogibije hrvatskih policajaca u Borovu Selu te demonstracija ispred zapovjedništva VPO u Zagrebu (pri čemu smrtno stradava jedan civil te jedan ročni vojnik JNA), Štab Vrhovne komande podiže borbenu spremnost postrojba JNA te provodi prvu mobilizaciju dijela ratnih postrojba.

Rukovodstvo Republike Hrvatske, uvučeno u neizbježan sukob s JNA, odlučilo se za blokiranje vojarni JNA na slobodnom području Hrvatske. Tako Stipe Mesić, tada još uvijek u funkciji predsjednika Predsjedništva SFRJ, poziva 11. rujna 1991. postrojbe JNA na povratak u svoje matične vojarne. Krnje Predsjedništvo SFRJ na čelu s potpredsjednikom Brankom Kostićem odbacuje Mesićev poziv kao nezakonit. A 12. rujna 1991. general JNA Veljko Kadijević potpisuje zapovijed za izvršenje napadne operacije na području Hrvatske s ciljem poraza hrvatske vojske te potom dovršetka izvlačenja postrojba i tehnike JNA iz Slovenije. Plan za provedbu opće napadne operacije protiv Hrvatske, uz postojeće snage, predviđao je uporabu još 18 različitih brigada.

Zbog sve veće eskalacije sukoba, tijekom kojih su postrojbe JNA otvoreno pružale potporu pobunjenim Srbima, tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić, u funkciji vrhovnog zapovjednika OS SFRJ, zapovjedio je 11. rujna 1991. postrojbama JNA povlačenje u matične vojarne s rokom provedbe od 48 sati. Krnje Predsjedništvo SFRJ i vojni vrh JNA odmah su odbili izvršiti navedenu zapovijed te je, ponukan time, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman idućeg dana, 12. rujna 1991., potpisao zapovijed o blokadi vojarni JNA (prekid opskrbe te isključivanje vode, struje i telefonskih linija) na slobodnom području Hrvatske s početkom izvršenja 13. rujna.

Tijekom 14. rujna predala se zagrebačka vojarna 27. juli (Selska cesta, Zagreb), koja je bila u procesu gašenja. Vojarna je služila kao odlagalište vojne tehnike koja je stavljana izvan uporabe. U samoj vojarni predalo se 15 časnika i dočasnika te 37 vojnika JNA, a zarobljeno je 50 komada pješačkog naoružanja te šest haubica 203 mm s gusjeničarima za vuču, oko 30 raznih topova, desetak vozila i veća količina razne vojne opreme. Na području Dugog Sela predalo se veliko skladište streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava Prečec (zarobljeno pet časnika i dočasnika te 30 vojnika). Istoga dana predalo se skladište inženjerijskih sredstava Sopnica (zarobljen jedan dočasnik i 23 vojnika) u Sesvetskoj Sopnici/Sesvete. o čemu je za naš portal govorio sudionik događaja i glavni pregovarač, Vlado Kolak.

Tog 14. rujna predalo se ili je zauzeto i više drugih vojnih objekata: vojno strelište Bosna (Lazarevac) predalo se, dok je intendantsko skladište u Perušiću zauzeto (zarobljena dva dočasnika i 32 vojnika), kao što su zauzeta i skladišta Kaniža (u njemu je bilo pohranjeno oružje TO općine Gospić, a pri zauzimanju zarobljen je jedan dočasnik i 20 vojnika) te skladište streljiva Podoštra (zarobljen jedan dočasnik i 14 vojnika), oba skladišta nalazila su se u blizini Gospića. Posada karaule Ciganfis (smještene u šumi Repaš) napustila je svoju karaulu te prešla u karaulu Ždala (kod istoimenog prekodravskog naselja). Ojačana posada karaule Ždala (40 časnika, dočasnika i vojnika), nakon kratkog okršaja s hrvatskim snagama, isti dan prelazi na mađarski teritorij i predaje se mađarskoj graničnoj policiji. Dio karaule odlučuje se predati toga dana: Mekiš (kod Podravskih Sesveta, u blizini Đurđevca, zarobljen jedan časnik i 30 vojnika), Šašnato Polje (kod Pitomače, zarobljen jedan časnik te 40 dočasnika i vojnika) i Starogradečki Marof (kod istoimenog mjesta, zarobljen jedan dočasnik i 20 vojnika).

Najspektakularnija akcija toga 14. rujna bilo je zauzimanje velikog vojnog skladišta Male Bare kod Ploča (u skladištu se nalazilo pohranjeno oružje TO općina Makarske, Vrgorca, Ploča i Metkovića: 5000 pušaka, 200 puškostrojnica, 500 pištolja, 60 ručnih bacača, 20 minobacača i 20 protuzračnih topova te oko 300 tona streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava raznih vrsta i namjena, sve smješteno u 16 skladišnih objekata, a pri zauzimanju skladišnog kompleksa zarobljena su tri dočasnika i 17 vojnika. Iste večeri, oko 23 sata, započinje zračni napad zrakoplovstva JNA s ciljem uništenja skladišta i sprečavanja da hrvatske snage preuzmu spomenuto pohranjeno oružje. Uz neprestane zračne napade koji su trajali i cijeli idući dan, najveći dio naoružanja, streljiva i ubojnih sredstava ipak je spašen. Jedno od prvih plovnih sredstava novoustrojenog HRM-a bio je desantno-jurišni čamac koji su oduzeli radnici brodogradilišta Greben iz Vele Luke 14. rujna, te je iste večeri iz Korčule otplovio u Omiš. Preuzimanja vojarni JNA intenzivno su nastavljena idućih dana diljem cijele Hrvatske.

U organizaciji Europske zajednice održan je 4. listopada 1991. u Haagu sastanak predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana i predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, a sastanku je prisustvovao i general armije Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu obranu SFRJ. Na sastanku je načelno dogovorena deblokada vojarni te potom premještanje postrojba JNA uz nadzor provedbe dogovorenog od strane promatrača Europske zajednice. Taj načelni dogovor, koji u stvarnosti nije zaživio, ipak je bio podloga za početak izravnih pregovora između Vlade Republike Hrvatske i JNA. Za pregovarače su s hrvatske strane imenovani pukovnik Imra Agotić, načelnik Zapovjedništva ZNG-a, a JNA je zastupao general-potpukovnik Andrija Rašeta, zamjenik zapovjednika 5. vojne oblasti. Tako od 8. listopada 1991. počinju gotovo svakodnevni sastanci između Agotića i Rašete u zagrebačkom hotelu I.

Dana 9. studenoga 1991. potpisan je sporazum između Vlade Republike Hrvatske i Štaba Vrhovne komande OS SFRJ o premještanju vojarni 13. riječkog korpusa JNA s područja Rijeke i Klane u Crnu Goru. Na temelju navedenog sporazuma do 8. prosinca premješteni su: zapovjedništvo 13. korpusa, vojarna Španjolski dobrovoljci (Trsat), vojarna Narodni heroj Nikola Car Crni (Katarina) i vojarna u Klani te Dom JNA u Rijeci. Uz obvezu ostavljanja oružja TO općine Rijeka pohranjenog u navedenim vojarnama JNA.

Na području Jastrebarskog izvlači se 13. studenoga postrojba JNA (4. oklopna brigada) iz vojarne Narodni heroj Franjo Ogulinac Seljo (u vojarni je ostavljeno neispravnih: 14 tenkova, jedan laki izvidnički tenk, tenk za izvlačenje, sedam oklopnih transportera, tri oklopna protuzračna topa 57/2 mm i oklopno vozilo s protuzračnim raketnim sustavom te 70 neborbenih vozila). Isti dan predano je i skladište Murat. Skladište nije premještano tako da je u njemu zatečeno tenkovsko streljivo, a u krugu skladišta nalazilo se 10 neispravnih tenkova. Četvrta oklopna brigada iz Jastrebarskog premještena je u Tuzlu.

Budući da je vrh JNA bio uvjeren u uspjeh napadne operacije nije poduzeo mjere za osiguranje proboja svojih postrojba iz blokiranih vojarni u dubini područja Republike Hrvatske. Predaja niza navedenih vojarni te skladišnih objekata JNA donijet će Hrvatskoj vojsci koliku-toliku ravnotežu u opremljenosti vojnom tehnikom da će svaki budući pokušaj pokretanja opsežne napadne operacije JNA postati neizvediv. Nakon propasti napadne operacije, JNA je učinila jedino što joj je preostalo – povlačenje ostatka svojih postrojba sa slobodnog područja Hrvatske (to se prije svega odnosilo na postrojbe JNA na području Rijeke i Istre). Dolaskom misije UN-a na okupirana hrvatska područja sredinom 1992., preostale postrojbe sada već bivše JNA bit će povučene u Bosnu i Hercegovinu gdje će biti iskorištene za novi rat koji je upravo počinjao.

Tako je Republika Hrvatska preživjela i dočekala početak 1992. godine s trećinom svoga ozemlja pod okupacijom i nadzorom snaga pobunjenih Srba. Uspješnom obranom većeg dijela svoga ozemlja Republika Hrvatska je zorno pokazala i dokazala da zaslužuje neovisnost, a dolaskom snaga UN-a uspostavljen je relativni mir koji je Hrvatska vojska iskoristila za svoje jačanje kako u doktrinarnom i koncepcijskom smislu (potpuno odbacujući doktrinu i koncepciju JNA) tako i u ustrojbenom te tehničkom pogledu. Sve navedeno dovest će 1995. do pobjedonosnih vojnih operacija Bljesak i Oluja koje će potom biti temelj za provedbu mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1998., čime će RH uspostaviti suverenitet na čitavom svom ozemlju.