Foto: Nacional/Arhiva
Televizija Zagreb pratila je izbore ’90. savršeno neutralno, kao nikad prije i nikad kasnije, a glavni urednik, pokojni Miro Lilić, prije izbora pozvao je lidere najjačih stranaka na večeru i prisjetio se toga u autobiografiji…
Možemo li danas zamisliti da se, prije izbora, na zajedničkoj večeri – u rivalskoj, ali pristojnoj, gospodarskoj atmosferi – nađu čelnici sukobljenih stranaka? I da za istim stolom sjede Milanović, Plenković, Grbin, Petrov, Penava To je nezamislivo, a u osvit demokracije, neposredno prije prvih parlamentarnih izbora, kad su se zapravo mijenjali svjetovi, epohe i države, to je bilo moguće. Televizija Zagreb pratila je izbore savršeno neutralno, kao nikad prije i nikad kasnije, a glavni urednik, Miro Lilić, prije izbora pozvao je lidere najjačih stranaka na večeru.
“Zvao sam Tuđmana, Račana, Tripala i Mažara” prisjetio se u autobiografiji Bez reprize. “Za zadnju predizbornu emisiju, u kojoj su mišljenja sučelili Ivica Račan, Franjo Tuđman, Miko Tripalo i Željko Mažar, formirali smo posebnu komisiju. Na njenom je čelu bio akademik Vlatko Pavletić, a član Ivica Crnić. Oni, Ines Šaškor i ja sjedili smo u jednoj prostoriji i zajednički pregledavali pitanja koja su dolazila kako bismo odlučili koje će ići izravno u studio…”, pišu 24 sata.
O pitanjima koja će ići u eter odlučivali su Crnić i Pavletić. “Uopće me nije zanimalo tko će što koga pitati” piše Lilić. “U glavi sam se bavio pripremom nečega meni mnogo važnijeg. Tog sam časa odlučio da ih sve pozovem na večeru koja uopće nije bila planirana. Nakon emisije sam rekao Tuđmanu, kojeg tada još nisam poznavao:
– Gospodine Tuđman, zovem vas na večeru, ja osobno, a ne Televizija. Idemo Dragi Vukušiću, jer sam tamo 50-postotni vlasnik!
U zezanciji sam potvrdio glasine da sam suvlasnik tog restorana. Tuđman je odmah pristao:
– Nema problema, dapače.
Račan je rekao:
– Joj, mene nešto boli kuk…
Mika Tripalo je rekao:
– Kako ne. A može li biti i žena?
– Naravno da može.
– Sjajno, dolazimo.
Došao je i Željko Mažar, čelnik socijalista. “Od naših ljudi došli su Ines Šaškor, Luka Mitrović i Vanja Sutlić”, piše Lilić, pa nastavlja. “Bila je to vrlo opuštena večer. Ja sam se vozio s Tuđmanom u nekom starom, zelenom Peugeotu 304, koji je bio parkiran na samom ulazu u zgradu Televizije.Za večerom su svi bili odlično raspoloženi, posebno Tuđman koji je stalno nazdravljao govoreći:
– Dobivamo 60-65 posto glasova!”
Sve je bilo idilično, samo je jedan detalj narušio taj prizor sa Wiehlerovih goblena. “Sutradan sam se šokirao kada sam vidio da je Slobodni tjednik Marinka Božića u najnovijem izdanju od riječi do riječi prenio naš razgovor za stolom. Znam samo da su konobari cijelu noć oblijetali oko nas kao muhe. Bili su silno ljubazni i stalno nam dolijevali vino. Nije mi to bilo nimalo sumnjivo. Tek poslije sam saznao da ih je Marinko Božić potplatio i da su s diktafonima i mikrofonima snimali doslovce sve što smo razgovarali… ”
Bila je to poslednja prijateljska večera u Hrvata, zadnji totalno fer prikaz izbora na javnoj televiziji, a o tome što nas je dovelo do ovakve političke zakrvljenosti, tek ćemo morati potražiti odgovore. Znamo samo da to – nije dobro.
Teniska politika
Franjo Tuđman počeo se baviti tim sportom još pedesetih godina u Beogradu, kao predsjednik sportskog društva Partizan. Taj je, buržujski sport, bio nepopularan u vrhu Partije i Armije – njime se uz Tuđmana bavio još Koča Popović. Ostali su se, uz Tita, bavili lovom – prije rata bili su lovina, poslije rata prometnuli su se u lovce. Ali točno se znalo koliki trofej smije tko uloviti. Titu su pripadali medvjedi kapitalci, a oni manji članovima vrha partije, pa republika, i tako dalje: već pedesetih se govorilo “samo su zečevi sreskog značaja” – njih su smjeli odstreljivati i predsjednici općina.
Ivica Račan je, pak, u Zagrebu također već kao mladić počeo igrati tenis. Kad je išao u Beograd, na raspolaganju mu je stajala jedna garonijera. Stipi Šuvaru je, pak, kao članu Predsjedništva SFRJ pripadao veliki stan. Jednoga je dana Račan otišao Šuvaru, s neobičnom molbom. “Stipe”, rekao mu je, “ja jako volim tenis, a tenisko igralište je pored tvog stana pa bih te molio da se trampimo.” “Ja tebi stan, a ti meni garosnijeru?”, upitao je Šuvar.
“Točno”, kazao je Račan, na što mu je asketski raspoloženi Šuvar mrtav hladan kazao:
– “Pa može.
Nešto kasnije država se raspala. FranjoTuđman počeo je igrati tenis na terenima Vinka Hotka, ali u traženju partnera nije bio sektaš – znao je ukrstiti rekete i sa Račanom (parove je igrao uz Brunu Orešara a pojedinačno se tukao s Goranom Ivaniševićm, koji mu, Zec je prgav, nikada nije htio pustiti meč). Najpoznatiji sukob parova bio je kad su Tuđman i Slaven Letica, njegov privremeni savjetnik, odigrali susret protiv Ivice Račana i Cirila Ribičiča, slovenskog političara koji je također bio strastveni tenisač. Ti mračni, predratni i ratni dani, ostavljali su dakle ipak prostora za civiliziranu ljudsku komunikaciju, a danas se sve svelo na boks, ili catch as catch can, valjanje u blatu. Tenisko nadmetanje lidera dvaju sprotstavljenih blokova, uz kasniji odlazak na kavu, sok ili viski, nije ni teoretski zamislivo.