Piše: glavni urednik Vlado Kolak
U političkom teatru Hrvatske, gdje često vlada kaos, tri ključna aktera igraju nesvakidašnje uloge: Zoran, Dragan i Tomislav. Svaki od njih predstavlja arhetip s vlastitim osebujnim karakterom, barem iz perspektive njihovih oponenata. Kod Židova, primjerice, jako se puno o samoj osobi može iščitati na osnovu imena. Rekli bismo da je i u našem slučaju tako. Čim reknemo: Zoran, Dragan, Tomislav mnoge su nam stvari jasne. I Zoran i Dragan su tzv. narodna imena koja su svojoj djeci davali komunistički apartčici utapajući ih tako u bezličnu masu jugoslavenskog sivila. Nasuprot tomu, ime Tomislav je znak ponosnog i snažnog nacionalnog otpora tom sivilu. Što možemo još reći o njima.
Prgavi Milanović
Zoran Milanović, neukrotiva “baraba” i bivši premijer, trenutno predsjednik, plijeni pažnju svojim nepredvidivim nastupima. Njegova oštra retorika i nekonvencionalni potezi prkose standardima diplomacije, često ostavljajući i domaću i stranu javnost u čudu. Milanović je predsjednik kojeg svijet ne razumije, niti voli (nitko ga osim Dodiga i Orbana nije primio), ali kojeg Hrvatska, na svoj osebujan način, treba – ili barem Plenković, njegova suprotnost na političkom spektru. Njegov temperament i izričaj često izazivaju kritike, no iza svega leži politički instinkt koji mu omogućuje da preživi u areni punoj “vukova”. On je poput bure na Jadranu – nekontroliran, ali neizostavan dio krajolika.
Primorac, kod kuće, ne shvaćen
Dragan, diplomat s dugogodišnjim iskustvom, utjelovljenje je suptilnosti i političke vještine. Dok ga u domovini često percipiraju kao hladnog i ponekad distanciranog, svijet ga doživljava kao vrsnog pregovarača. On je političar koji zna pronaći zajednički jezik s gotovo svakim sugovornikom, ali ta vještina mu kod kuće nerijetko donosi prezir. Njegova uloga je ključna u održavanju krhkog balansa između različitih interesa – domaćih i međunarodnih. Dragan je poput mosta preko rijeke – neupadljiv, ali neizostavan za siguran prelazak.
Tomislav, politički lav
I onda je tu Tomislav, čovjek gena kamenih, politički lav i simbol otpora. Njegova pojava i retorika predstavljaju veliku i “opću opasnost” za jugonostalgičare, smušenjake i Jude. Tomislav je utjelovljenje ideala borbe za nacionalni identitet, često bez dlake na jeziku. Njegove poruke rezoniraju s dijelom naroda koji se osjeća zapostavljeno i izdano u posttranzicijskom društvu. Njegovi protivnici ga vide kao radikalnog i opasnog, ali njegovi simpatizeri ga smatraju jednim od rijetkih političara koji “govori istinu”. On je stijena nasred uzburkanog mora – nepopustljiv, ali i zastrašujuć za one koji se nađu na njegovom putu.
Nema dosade
U ovoj političkoj predstavi nema dosade – Zoran provocira, Dragan balansira, a Tomislav udara. Njihove različite osobnosti i ciljevi čine političku scenu živom i nepredvidivom, no pitanje ostaje – čije će “opasne” namjere na kraju prevagnuti?
“Zečevi” u utrci
Što se tiče ostalih kandidata, predsjednička kampanja nalikuje na atletsku utrku u kojoj se pojedini kandidati koriste kao zečevi, prividne konkurencije s ciljem odvlačenja glasova i rušenja stvarnih favorita. U toj utrci, glavnu ulogu igraju različiti akteri, koji ne djeluju samo radi vlastitog uspjeha, već i u službi drugih interesnih skupina.
Bulj je tu da smeta Jonjiću
Miroslav Bulj, poznat po svojoj retorici i populističkim nastupima, sve češće biva guran od strane mainstream medija u kontekst “osvajača” glasova desne političke baze. Cilj ove strategije je jasan, smanjiti političku težinu kandidata poput Tomislava Jonjića, koji predstavlja novu struju desnice s jasnijom političkom vizijom. Iako Bulj ima vlastitu bazu podrške, njegova prisutnost na sceni više djeluje kao alat za razbijanje glasova nego kao ozbiljna prijetnja etabliranim političarima.
Raspudićka trči na duge staze
S druge strane, Marija Selak Raspudić, iako vješta u medijskim nastupima, koristi ovu situaciju za vlastitu političku korist. Nakon niza polemika koje su joj narušile kredibilitet, nastoji obnoviti imidž osobe pogodnog za buduće političke koalicije. Njezini potezi, iako na prvi pogled usmjereni prema učvršćivanju vlastite pozicije, djeluju kao kalkulirani pokušaji da se približi centrističkim opcijama u budućnosti.
Ivana Kekin, s druge strane, doživljava vlastiti politički brodolom. Nakon što ju je, kako se nagađa, “podzemlje” eliminiralo postaje očito da njezina uloga nije bila toliko samostalna koliko se to možda činilo.
Lozina kandidatura simbolična
Poseban problem za desni spektar predstavlja situacija oko Branke Loze, čija je kandidatura više simbolična nego stvarna. Ona, unatoč besprijekornoj životnoj i znanstvenoj karijeri, uopće nije lider te služi kao alat za opravdavanje pasivnosti Marija Radića, lidera koji očito nema ni hrabrosti ni volje preuzeti odgovornost za političke utakmice u koje se nominalno uključuje.
Lijevi mediji Jonjića označavaju slično kako je Račan 90-ih opisivao HDZ, kao “stranku opasnih namjera”. Tako je Jonjić potencijalni predsjednik opasnih namjera.
Kolakušić i Karolina za lokalna bojišta
Nakon što nisu uspjeli prikupiti potreban broj potpisa, Karolina Vidović Krišto i Mislav Kolakušić su dokazali da birači prodaju magle brzo skuže i da se ne daju vući za nos. Nakon ovakvoga debakla preostaje im samo stati pod skute Tomislava Jonjića, podržati ga i učiti od njega. Bilo je u hrvatskoj politici i prije nezrelih političara (najzorniji primjer je Most) koji bi bljesnuli, a potom se stropoštali u ponor. Treba se dugo u politici kaliti i sazrijevati, surađivati i svoj ego tesati da bi se postigao rezultat. Kolakušiću i Karolini trebat će još dosta vremena da politički sazriju i shvate neke stvari. U politici, osim srca, mora biti uključen i mozak.