Foto: Facebook
U 103. godini života preminuo je najstariji hrvatski branitelj Mile Brčić ( 1921. – 2024.) Mile je u Drugom svjetskom ratu bio pripadnik 369. pukovnije, a u Domovinskom ratu pripadnik 126. brigade HV.
Rođen je 10. listopada 1921. godine u Gali od oca Petra i majke Ive rođene Bošković. U tom mjestu završio je šest razreda osnovne škole, a prije rata njegova obitelj bila je jedna od najbogatijih u selu. Mile je sa svoje 103 godine bio najstariji stanovnik cetinskog kraja i najstariji dragovoljac Domovinskog rata.
“Njegov život bio je prožet nizom nedaća, poglavito kad je preživio Bleiburg i križni put o čemu svjedoči dokumentarni film u režiji Dušana Jukića – Duće, zapovjednika treće satnije 9. bojne HOS-a”, doznajemo od Damira Banića koji kaže da će se film uskoro objaviti, piše Dnevno.hr.
Do smrti nije zaboravio put za Bleiburg
Dida Mile je govorio da je “vidio zla za sto života”, a sudjelovanje u Domovinskom ratu kojem je dragovoljno pristupio 1991. godine bilo je gotovo ništa u odnosu na ono što je doživio tijekom 2. svjetskog rata u kojem je bio ranjavan i u kojem je prebolio trbušni tifus. Ispričao je kako 1942. nije bio dragovoljac, nego ga je unovačila hrvatska država. Njemci su im, kaže, dali oružje i odore pa ih poslali na bojišnice, ali kraj 2. svjetskog rata i križni put posebno je pamtio:
“U toj gužvi san se udaljio od svojih suboraca i više ih nisan moga’ nać’. Kad je zapovjednik doša’, odma’ mi je da’ njihovu odoru koju su imali u pričuvi, jer kad bi me partizani vidili u njemačkoj odori koju san do tad ima na sebi, odma’ bi me ubili. Ponudio meni zapovjednik da nastavin s njima put i ja bez razmišljanja prihvatio. Kad smo došli u Dravograd, na mostu su nas dočekali partizani koji su tili odvojit’ žene i dicu od muških. Ljudi su se opirali, a partizani su izvadili strojnice i zapucali. Kako bi ostali mogli proć’ prema Mariboru, sve su te jadne mrtve priko mosta bacili u Dravu. Uz cestu je sidilo ranjeno dite, nije imalo ni 7 godina ima i viče: ‘Majko moja!’ Partizani ga uzeli i bacili za materon u Dravu.”
Opisao je kako su se među sobom pitali, što će biti s njima kad tako lako ubijaju jadne žene i djecu: “Krenili mi tako dalje i ja izvadi vojnu knjižicu iz džepa i baci je u Dravu da ni’ko ne primjeti, jer kad bi vidili da san bio pripadnik 369. legionarske divizije, ne bi mi bilo spasa. Čim bi usporili, vikali bi: ‘Brže, brže, da vam majku ustašku!’ ‘Ko bi se usudio samo jedan metar izać’ iz kolone, odma’ bi bio ustreljen. Šta smo više ‘odali, sve više je bilo mrtvih uz cestu. Jedna žena sidila je uz cestu s diteton od nekih 3 do 4 godine, sirota, zagrlila ga i spustila glavu prema podu. Odjedanput se začuo rafal iz strojnice, a žena i dite su ostali ležat’ na cesti”, ispričao je učenicima srednje strukovne škole u Sinju.
Preživio strijeljanje
Na jednoj su ih livadi, potom, sve polegli na travu i zapucali strojnicama. “Ja začepio uši, ono padoše dva po meni. Viče udbaš: ‘Zaustavi paljbu!’ Ljudi viču: ‘Majko moja!’ Jedan ranjeni viče: ‘Bože, pomozi mi da umren!’ Bilo je i onih koji su teško ranjeni pa nisu mogli ni vikat’, nego su samo ležali i čekali smrt. Ja ležin na podu, a ta dva po meni. Ošli svi, a ja se nekako izvuka’ ispod leševa. To okolo sve puno krvi. Nekome fali ruka, nekome noga, criva razbacana… Ku’ ću sad?! Sve mrtvo, ja živ. Najbolje mi je čekat’ kolonu za Maribor i pridružit’ in se. Dok san trča’ prema koloni, vidio san još nekol’ko njih ranjeni i umazani krvlju kako trče prema koloni. Od dvi’ tisuće, ostalo nas je samo petoro, šestoro živih.”
Nakon dolaska u Maribor, Mile je završio u logoru iz kojeg je također pamtio mučne scene, no sve to nije ga spriječilo da se sa punih 70 godina uključi u obranu Hrvatske. Od Mile se oprostilo cijeli cetinski kraj 18. ožujka u 16 sati na mjesnom groblju Svih svetih u Gali.