Koliko je ta akcija bila nužna, gotovo mjesec i pol nakon Oluje? Je li Glavni Stožer HV-a bio ishitren? Je li ideja o prelasku Une čamcima bila najsretnije rješenje? I u konačnici, tko je i zašto izdao zapovijed za povlačenje? Na ova pitanja, preživjeli koji pamte svoje mrtve suborce do danas ne dobivaju odgovore… Danas je obljetnica akcije “Una” koje se Hrvatska iz nekog razloga odriče…
Akcija “Una”, jedna je od najintrigantnijih, najosporavanijih i svakako – najkrvavijih akcija koja je osim brojnih žrtava za sobom povukla i brojna pitanja. Osim toga, ova akcija se naziva i neuspješnom. Koliko je ta akcija bila nužna, gotovo mjesec i pol nakon Oluje? Je li Glavni Stožer HV-a bio ishitren? Je li ideja o prelasku Une čamcima bila najsretnije rješenje? I u konačnici, tko je i zašto izdao zapovijed za povlačenje? Na ova pitanja, preživjeli koji pamte svoje mrtve suborce do danas ne dobivaju odgovore… Danas je obljetnica akcije “Una” koje se Hrvatska iz nekog razloga odriče. Ne bi to smjela, jer je to akcija u kojoj je život izgubilo 49 branitelja, od toga 26 pripadnika 2a brigade. Tog je dana ubijeno čak 13 pripadnika ratno istesanih i savršeno obučenih Crnih Mambi. U operaciji Una zapovjedništvo ZPZ upotrijebilo je 2. gardijsku brigadu Gromovi na svom glavnom i pomoćnom smjeru napada. Glavni smjer napada je bio Dvor na Uni – Prijedor. Pomoćni smjerovi napada bili su Hrvatska Dubica – Topići, i Hrvatska Kostajnica – Knežica. Jedan od preživjelih pripadnika Crnih mambi, Bužanić Nenad – Zagi i danas 2016 godine se svega sjeća:
– Dan prije akcije dobili smo zapovijed za punu borbenu spremnost i prijam borbene zapovijedi. Bio sam u prvom čamcu koji je nas je prebacivao u Hrvatsku Dubicu, a vratio se sa posljednjim… Topništvo je neprekidno udaralo po našim snagama, no pravi problemi počeli su kada smo prešli rijeku i ušli 300 metara u dubinu i oko kilometar u širinu predgrađa H. Dubice. Bilo je strašno… Ispred nas je bila čistina, a moji suborci su počeli padati kao pokošeni. Od metka ih je odmah poginulo osam… U brdima smo čuli nadolazeće tenkove i dovlačenje teškog naoružanja, a mi smo imali svega nedovoljno raketa. Nadali smo se nekoj pomoći, no onda smo dobili zapovijed za povlačenjem. Tada je teško nastradala i Nevenka Topalušić koja je s nama bila rame uz rame. Ukrcali smo ranjene u čamac i vratili se poraženi –još 2016 godine doznajemo od Nenada Bužanića.
Tog dana ginuli su Gromovi, Tigrovi i pripadnici brojnih drugih postrojbi. Njihovi suborci, kao jedini svjedoci krvavog događaja a jednako tako i povjesničari kojima je akcija Una sve zanimljivija, ove gubitke smatraju jednom od najvećih šteta koje su se obučenim hrvatskim braniteljima dogodile kroz Domovinski rat.
Zainteresirani pojedinci koji proučavaju ovu akciju, slažu se kako je to jedna od najbrzopletijih odluka Glavnog Stožera HV-a:
– Ova akcija trebala se dogoditi još tijekom Oluje, kada smo mi bili nadmoćni i organizirani, a Srbi u paničnom bijegu. Ovih mjesec i nešto dana, dalo im je vremena da se konsolidiraju i naprave obrambeni plan. Osim toga, više se vojnih aspekata nije uskladilo. Jedno od najgorih rješenja je prelazak nabujale rijeke čamcima. To je najteži oblik izvođenja borbenih djelovanja i ne znam zašto su je forsirali. Naši momci su legalno prešli granicu kako bi izvršili sporazum Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana po kojem se imalo pravo procijeniti ugrožava li se RH sa teritorija BiH. Međutim, uz sve gubitke, naša je vojska čekala zapovijedi o daljnjem napredovanju. Nije im palo napamet ikakvo povlačenje. Ipak, zapovijed je došla… Nije nikakva tajna da je zapovijed došla od samog SAD-a koji je procijenio da bi, nakon što je Srbija primila silne izbjeglice iz Oluje, sada mogla primiti i oko 300.000 izbjeglih Srba iz BiH. SAD je zaključio da bi jedino povlačenje Hrvatske vojske moglo spriječiti kaos u Srbiji, a nije se Hrvatskoj libio zaprijetiti i NATO napadima – kazao je naš sugovornik koji već godinama pokušava doći do istine o jednom od najvećih poraza HV-a pri čemu smo, pred sam kraj rata, izgubili najobučenije vojnike.
Tijekom djelovanja u području Dvora na Uni snage 2.gbr imale su 13 poginulih: Petar Žuk, Dario Baltić, Miroslav Šišić,Stevo Miota, Siniša Mikočević, Željko Čelepirović,Marijan Drvodelić, Miroslav Kovačević, Marko Budimir, Darko Matić, Paul Simonišek, Dragan Kondić i Tarik Hadžihasanović.
Tijekom borbenih djelovanja u području Dubice postrojba TS 2.gbr imala je 13 poginulih bojovnika od kojih su tijela njih devet ostala neizvučena te su kasnije razmijenjena. Poginuli su: Ante Petrušić, Zoran Špoljar, Miroslav Briševac, Zdenko Paestka, Ivo Barać, Zvonko Zrna, Josip Macan, Stjepan Pajsar, Dražen Horvat, Rudi Fistrić, Darko Oljačić, Mile Martelo i Mato Kunkić.
Napomena;
Ovaj tekst koji je objavila novinarka S.V. dnevno.hr 2016 godine, a koja je uradila intervju sa nekoliko sudionika, danas je nažalost za neke branitelje koji su svjedočili umanjen zbog smrtnog slučaja istih.
Počivali u miru Božjem.