Profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, prof.dr.sc. Ivica Šarac, povodom posljednjih događanja oko obilježavanja 79 godina od oslobođenja Mostara u II. svjetskom ratu, ali i zločina koji su tada pričinjeni nad katoličkim svećenicima te raspravama koje ova tema uvijek pobudi u javnosti, napisao je tekst -Smokvin list ‘antifašizma’- s osvrtom na današnju manipulaciju tim terminom, ali i iznio neke, do sada rijetko znane dokaze iz tog tragičnog perioda u povijesti Mostara, ali i Hercegovine.
Tekst prof. dr.sc. Ivice Šarca prenosimo u cijelosti:
U rezoluciji Europskog parlamenta „Europska savjest i totalitarizmi“ iz 2009. osuđeni su fašizam, nacionalsocijalizam i komunizam jer su bili „simboli smrti, diktatura i masovnoga nasilja.“
U tekstu rezolucije se, uz ostalo, kaže da se Europa neće moći ujediniti ako ne obavi poštenu i sveobuhvatnu raspravu o zločinima u prošlom stoljeću. Parlamentarna skupština Vijeća Europe u svojoj je rezoluciji iz 2006. pak istaknula nužnost „međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ i pozvala sve komunističke i postkomunističke stranke „da u svojim zemljama (ako to nisu učinile) ponovno procijene povijest komunizma i vlastitu prošlost te se distanciraju od počinjenih zločina totalitarnih komunističkih režima i osude ih bez ikakvih nejasnoća.“
Ova rezolucija kao da je adresirana na mostarsko Udruženje antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata (UABNOR).
Ta ekipa glasnih i samodopadnih ekshibicionista, čiji članovi očigledno misle da postoje privilegirane društvene skupine kojima je uime nekih „viših ciljeva“ dopušteno činiti zločine, još uvijek se služi manihejskim političko-ideološkim pojmovnikom i „slikama u glavi“ iz vremena jednopartijskog jugoslavenskog režima: sebe su proglasili antifašistima, a sve druge koji se dotaknu teme komunističko-partizanskih zločina i koji ne misle kao oni etiketiraju fašistima i neofašistima.
Stvarnost nasilja i zločina u Drugom svjetskom ratu, osobito u Hercegovini, bila je daleko složenija i brutalnija od etablirane verzije u „glavama“ samoproglašenih mostarskih antifašista.
Pisao sam u dvjema knjigama o zločinima i nasiljima 1941. i 1945. (u knjigama Kultura selektivnog sjećanja i Metastaze jedne revolucije) i stvarnost divljačkog i masovnog nasilja (osobito nad civilima) je (dakako, u različitoj mjeri) porazna za sve strane u tim ratnim sukobima.
Budući da su o hercegovačkim zločinima ustaša, četnika, talijanskih i muslimanskih milicija već objavljeni brojni naslovi (knjiga i članaka), zbog neupućene i, na žalost, još uvijek po ovom pitanju indoktrinirane javnosti potrebno je naglašavati da su partizani predvođeni komunistima također činili masovne zločine, da su ubijali i ubacivali ljude u jame i da to nisu činili samo na kraju rata i u poraću (pogledati, primjerice, njihovo sudjelovanje u masakru u Kulen Vakufu 1941. ili pak ubijanje vrgoračkih civila 1942. ili ubijanja po istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori 1942. itd.).
Majstori agit-propa (agitacijsko-propagandnog drila) svoje su zločine ublažavali eufemizmima poput „lijevih skretanja“.
Ogroman je problem i zapravo jedna od najvećih prepreka u procesu istinskog suočavanja s prošlošću (Drugoga svjetskog rata) što nijedan komunist i partizan, za razliku od ustaša, četnika i pripadnika različitih milicija i „handžar divizije“, nikada nije bio osuđen i kažnjen niti na bilo koji drugi način odgovarao za zločine koje su počinili partizani predvođeni komunistima.
Međutim, uzaludno je prekrivati stvarnost leševa plaštem antifašizma, to nam ponajbolje ilustrira njemački slučaj. Njemačka je, kao što je poznato, proizvela jedan totalitarizam (nacionalsocijalizam), a u svom istočnom dijelu iskusila drugi totalitarizam (komunizam) kroz režim u Istočnoj Njemačkoj.
No, upravo je Njemačka Demokratska Republika (DDR), u kojoj su sustavno gažena ljudska prava, sebe promovirala u ništa manje nego „antifašističku državu“ (prozvala se, dakle, antifašističkom, poput spomenutog mostarskog udruženja). Logično je da su nakon pada komunizma i ponovnog ujedinjenja Njemačke neki autori označili antifašizam kao jedan od „najspornijih i najzloupotrebljavanijih pojmova uopće“ (Peter Steinbach) ili pak kao „političko oružje za svaku uporabu s obilježjem zamagljivanja stvarnosti.“ (Manfred Funke).
Poznato je da je pojam „antifašizam“ izvorno nastao u Italiji i na početku je obuhvaćao širok politički spektar onih koji su bili protiv fašizma (od republikanaca, kršćanskih demokrata i monarhista do anarhista, liberala, socijalista i komunista).
No, ubrzo su pod vodstvom Kominterne pojam prisvojili komunisti koji su ga „suzili, monopolizirali i uspješno deformirali u vlastitu ideološku legitimaciju“ (Bernd Faulenbach). Iako im je fašizam postao omiljena difamantna etiketa za sve protivnike, sovjetski komunisti su sporazumom s nacističkom Njemačkom 1939. pokazali da „komunizam i fašizam“ nisu nužno „smrtni neprijatelji“.
Paradoksalno je da porazom nacizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu nije uslijedilo „oslobođenje“ u nekim zemljama koje su prije rata imale razvijenu demokraciju: Britanija i Francuska su, podsjetimo, ušle u rat s Hitlerovom Njemačkom da bi obranile slobodu Poljaka, a slobodu Poljaka je svršetkom rata na kraju zatro komunizam!
Antifašizam je pojmovno u našem slučaju uveden kroz nazivlje političkih tijela (antifašističkih vijeća) KPJ, čime se po uzoru na Kominternu htjelo zamaskirati stvarnost, a sami su jugoslavenski komunisti pisali da time „oni kriju svoje zadnje namere“ (Milovan Đilas). „Zadnja namera“ bila je provedba „socijalističke revolucije“ (Dušan Bilandžić) koja je zbog „obračuna“ sa stvarnim i potencijalnim protivnicima komunizma rezultirala masovnim zločinima, a sve je to trebalo maskirati „humanističkim“ plaštem antifašizma. Ovo perfidno moraliziranje bivših jugoslavenskih komunista, a sadašnjih samoproglašenih „antifašista“, najpreciznije pogađa ocjena da je „bijeg radikalne ljevice u ‘antifašizam’ najuspješniji manevar jezične političke 20. stoljeća.“ (Peter Sloterdijk).
Da ne bismo ostali samo na tvrdnjama, pokazat ćemo na nekoliko primjera zločine koje su u zapadnohercegovačkim krajevima počinili pripadnici KPJ i oružane formacije pod nazivom Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ).
Ne bi li se možda pod stare dane otvorile oči i nekima od članova UABNOR-a, poslužit ćemo se za dokaze komunističko-partizanskih zločina isključivo komunističko-partizanskim izvorima.
Činjenica je da ni komunizam kao ideologija ni jugoslavensko-partizanski pokret kao vid oružanog organiziranja pod vodstvom KPJ nisu ni ideološki ni vojno „osvojili“ zapadnu Hercegovinu sve do potkraj Drugoga svjetskog rata. Partizanske jedinice su prodrle u zapadnohercegovačke krajeve krajem listopada i početkom studenoga 1944.
U tomu su vrlo važnu ulogu imale i brigade iz sastava 29. hercegovačke divizije. U jednom komunističko-partizanskom dokumentu čitamo da su upravo pripadnici 29. hercegovačke divizije prilikom prelaska na desnu obalu Neretve pjevali: „Svaka jama od široki vrata, otvorena za svakog Hrvata!“.
U dokumentu piše kako su prijetili da će „popaliti sva sela u kojima žive Hrvati, jer da su ustaše.“
I ubrzo po dolasku partizana otpočele su pljačke, paleži i ubijanja. Izvan zone ratnih djelovanja pogubili su na stotine civile, među kojima je bio i veći broj žena. U knjizi Metastaze jedne revolucije naveo sam po mjestima poimenično svaku ubijenu civilnu osobu i po mogućnosti objasnio kontekst njihovih pogubljenja. Ovdje donosim samo nekoliko primjera brutalnih smaknuća civila.
Iz zapisnika jedne poslijeratne komisije OZN-e, koja je formirana zbog svađe dvojice OZN-inih oficira (Pere Jelčića i Neđe Borozana), saznajemo za partizanski zločin nad skupinom čapljinskih civila, među kojima je bilo i žena. Budući da je Jelčićeva rodica bila među ubijenima, on je zahtijevao „partijsku odgovornost“ za Borozana koji je naredio da se „preko 120 uhapšenika“ pogubi, pri čemu su, tako stoji u izvoru, „neke žene-zatvorenice, od vojnika Narodnooslobodilačke vojske bacane pod tenkove.“
Borozan u svom iskazu nije negirao da se to dogodilo, ali se opravdavao da je to napravio u suradnji s članovima „komiteta“. U Čapljini se početkom veljače 1945. dogodila i „krvava Kalandora“, kada su partizani sa zarobljenim ustaško-domobranskim i njemačkim vojnicima skupili i veći broj civila nakon pretresa kuća, pogubili ih i sve zajedno ubacili u jedan jarak koji se nalazio pored katoličke crkve. Poslije su se sami egzekutori hvalili da su toga dana ubili 117 osoba. Slična masovna pogubljenja događala su se i u Ljubuškom.
Izdvajamo slučaj kada je oficir OZN-e Ćazim Dizdarević pogubio sve zatvorenike iz ljubuškoga zatvora (oko 40 osoba). Gotovo u svakom selu su zabilježeni slučajevi pogubljenja civila. U jednom partizanskom dokumentu navode se i slučajevi silovanja žena i djevojaka. Jasno je, dakle, da je zbog svega toga gotovo kompletno stanovništvo (u području od Čapljine, Ljubuškoga, Brotnja, Širokog Brijega do Mostara) krenulo u masovan (z)bijeg pred partizanima. Jedan partijski dokument govori o masovnom iseljavanju „naročito sa kotara Mostarskog gdje ima pojedinih sela 95% napuštenih“.
Poznato je da su zauzimanjem Širokog Brijeg u veljači 1945. partizani pogubili sve franjevce koji su nosili habit, ali je vjerojatno manje poznato da su nakon toga počinili strahovit masakr nad civilima i razoružanim vojnicima. Sudionik tih zbivanja, partizan Ćiro Botić, nekadašnji pripadnik 12. dalmatinske brigade, tvrdio je da se tih dana među partizanskom vojskom na Širokom Brijegu pronijelo da imaju odriješene ruke za ubijanja, palež i pljačku. Slično se dogodilo i po ulasku partizanskih jedinica u Mostar, 14. veljače 1945.
I tu su vršene likvidacije (bez suđenja) i ubijanja civila, osobito onih koji su iz zapadnohercegovačkih krajeva izbjegli pred partizanima u Mostar.
Jedan od nekadašnjih istaknutijih pripadnika NOVJ-a, Mensur Seferović, uporabio je bizarnu formulaciju („bolest ulaska u gradove“) u svom opisu postupanja partizana u Mostaru (i Nevesinju): „U mostarskoj operaciji je uočena ‘bolest’ ulaska u gradove, kao u Nevesinju i u Mostaru, kad je poslije borbi disciplina popustila i ispoljavano nedolično ponašanje pojedinaca prema narodu i zarobljenicima.“
Još jedan bivši partizan, Pavao Prcela, pripadnik 1. brigade 26. divizije, potpisao je izjavu u kojoj stoji da je prizore slične onima na Širokom Brijegu vidio i u Mostaru: „U Mostaru su bili slični prizori par dana kasnije Širokoga. Tako sam vidio kod biskupske Palače masu mrtvih.“ Podsjetimo da je tog 14. veljače, prije 79 godina, također bila Čista srijeda kada su partizani upali u mostarski franjevački samostan, odveli i pogubili sedmoricu franjevaca na čelu s provincijalom dr. fra Leom Petrovićem. Nije mu pomogao ni Avdo Humo, premda mu je upravo fra Leo tijekom rata spasio suprugu Olgu od ustaškog režima u Mostaru.
Ponovimo opet da ni za jedan od navedenih zločina nitko nije odgovarao! Komu danas ispostaviti „račun“ za zločine nakon 79 godina? Možda pri tome mogu pomoći pripadnici mostarskog UABNOR-a: osim što su „antifašisti“ oni su i „borci Narodnooslobodilačkog rata.“
Jedino oni pružaju tračak nade da možda ipak nije prekasno da, primjerice, Uprava Hercegovačke franjevačke provincije pokrene sudski postupak za pogubljenja tolikoga broja članova njihove provincije na čelu sa dr. fra Leom Petrovićem, prenosi Republika.