Protjerivanje Hrvata iz Republike Srpske, 6. rujan 1995.

Progon Hrvata iz Banja Luke, kao i Republike Srpske trajao je cijeli rat, a svoj završetak doživio je nakon vojno oslobodilačke pobjede Hrvatske vojske nad srpskim agresorom 1995. godine. Od prijeratnih oko 220.000 Hrvata katolika na području Republike Srpske prema podacima Katoličke Crkve danas živi tek njih oko 12.000, što znači da ih je gotovo ostalo malo više od 5 posto.

Kroz prihvatilište u Davoru, kod Nove Gradiške, prošlo je do 6. rujna 1995. ukupno 18.434 izbjeglice iz sjeverozapadne Bosne. Banja Luka je u Domovinskom ratu imala sličan status kao Zagreb ili Split; grad je bio izvan ratnih djelovanja. Ali sudbina Hrvata Banja Luke bila je bitno drugačija nego Srba u Zagrebu ili Splitu. Neprestane prijetnje, masovno istjerivanje iz kuća, otimanje imovine, logori, pljačke, plaćanje novcima za mogućnost odlaska u Hrvatsku, sustavno i masovno proganjanje, kucanje na vrata i odvođenje Hrvata, ubojstva, palež i uništavanje crkava – sve je to bilo svakodnevnica Hrvata u Banja Luci.

Konačni pogrom Hrvata katolika i drugih s područja šire banjalučke regije, današnjega sjevernog i sjeverozapadnog dijela tvorevine Republike Srpske (RS) uslijedilo je nakon potpisivanja “Dogovora” o “nesmetanom odlasku civilnog stanovništva s područja RS”. Sramotni “Dogovor” su u Banjoj Luci potpisali – u ime RS dr. Nikola Koljević, potpredsjednik RS, a u ime Međunarodnog komiteta crvenog križa (MKCK), odnosno njegovog predsjednika Cornelia Samaruge, njegova zastupnica Lucie Stenthal.

Međunarodni Komitet Crvenog Križa (MCK) aktivno je sudjelovao u etničkom čišćenju, pod krinkom spajanja obitelji, u protjerivanju oko 20.000 Hrvata iz banjalučkog kraja. Tijekom 20 dana prognanici su prebacivani čamcima preko Save iz Srbca u Davor.

Prije rata 1991. – 1995. u banjalučkoj općini živjelo je oko 29.050 Hrvata, prema popisu iz 1991., danas ih ima između dvije do tri tisuće.

U Banja Luci nije bilo rata. Ubijeno je više od 400 Hrvata i Bošnjaka (navodBedrudina Gušića, novinara i publiciste). Iz banjalučkog kraja ukupno je protjerano 80.000 Hrvata i Bošnjaka. Banja Luka je danas gotovo etnički čisti grad. O genocidu i etničkom čišćenju u banjalučkoj općini hrvatski političati i Srbi ne govore.

U Banjalučkoj biskupiji srušena je 81 katolička crkva i svih 16 džamija. Mnogi od oštećenih ili srušenih objekata bili su kulturno povijesni spomenici.

Sveukupni broj žrtava katolika na području Banjalučke biskupije u Domovinskom ratu iznosi 1054 ubijena Hrvata (614 civila i 440 vojnika – pripadnika različitih vojski, najviše HVO-a).

Na dan 26. studenoga 1992. godine francuski list Liberation nazvao je Banja Luku “metropolom etničkog čišćenja”

Iz Republike Srpske protjerano je 92 % Hrvata. Prema podacima koje je prikupila Banjalučka biskupija, na području grada Banja Luka, od kolovoza 1991. do prosinca 1995.godine ubijeno je sedamdeset građana hrvatske nacionalnosti.

Justice Report saznaje da su se u toku rata, na širem području općine Banja Luka, pored ubojstava događali i drugi zločini protiv civila Hrvata: prijetnje, otpuštanja s posla, protjerivanja iz kuća i stanova, upućivanje na radnu obavezu, rušenje katoličkih crkava i samostana i progon stanovništva…

Šesnaest godina od prvih zabilježenih zločina i dvanaest godina od okončanja rata u Bosni i Hercegovini, i dalje se šuti o ubojstvima i zlostavljanjima hrvatskog stanovništva u Banjoj Luci…

Okružno tužilaštvo u Banjoj Luci do sada je za zločine nad nesrpskim stanovništvom počinjene na cijeloj teritoriji 14 općina podiglo ukupno samo šest optužnica.

I u Okružnom tužilaštvu u Banjoj Luci kažu da im je poznato da je oko 500 civila nesrpske nacionalnosti ubijeno tijekom rata, ali i da nema istraga. Zamjenik okružnog tužioca u ovom gradu za Justice Report otkriva da istrage nisu vođene, i teško da će biti, jer je “netko 1999. godine naredio da se unište svi predmeti ubojstava vođeni po NN počiniocu”.

Radi se o slučajevima u kojima su zločini prijavljeni, ali identitet počinilaca nije poznat. U nemalom broju slučajeva žrtve su nesrpske nacionalnosti. Tko je izdao naredbu da se ti dokumenti unište, nije poznato.

Izvori: Pater Horvatić, Anto Orlovac, “Gubitci Banjolučke biskupije u ratu 1992.-1995.”, Justice Report