Za pjevanje gange potrebna je volja i želja, sve ostalo stekne se u društvu kroz druženje, pjesmu i pjevanje… Posjetili smo prvu školu gange u Hrvatskoj koju je pokrenula Udruga kralj Tomislav.
Ganga je dio nematerijalne kulturne baštine i identiteta određenog mjesta i podneblja. Korijene vuče iz Dalmatinske zagore i Hercegovine gdje su je ljudi pjevali bez obzira na uvjete u kojima su odrastali i na glazbeno obrazovanje.
Ona je pjevana iz duše. Onako kako su se mještani osjećali, tako su svoje emocije pokazivali kroz gangu. Udruga kralj Tomislav pokrenula je Školu gange, prvu takve vrste u Zagrebu i Hrvatskoj, objavio je HRT.
”Profesor Sedak preuzeo je na sebe organizaciju. Interes je bio jako velik. Uspjeli smo dobiti vrhunskog gangaša ili “doktora” gange, kako se zove Jure Miloš iz Gruda i on je dolazio održavati nama školu pjevanjam baš samu praksu, dok sam ja na sebe preuzela predavanje teorijskih predmeta, odnosno teorije kulturne tradicije i nematerijalne kulturne baštine, objašnjava dr. sc. Olgica Vlašić Cikojević, predavačica i polaznica Škole gange.
Najstariji polaznik i jedan od inicijatora Škole gange je Janko Artuković:
”Ja sam se rodio u gangi. Znači, živio sam, kao dijete slušao gangu. Nikada nisam imao priliku naučiti je, odnosno ganga je nešto što, s čim mi živimo, ali ipak je izazov naučiti pjevati”, kaže Janko.
Školu gange pohađa i Jakov Petričević:
”Pa ja nisam tako reći rođen u gangi, ali na neki način je ganga uvijek bila oko mene. Kada sam vidio najavu škole gange, odmah sam sa svoja dva prijatelja, kuma, odlučio se upisati jer ganga je nešto što nas na neki način obilježava u našem životu. Mjesta iz kojih potječemo nas obvezuju na neki način da naučimo gangu i da je prenosimo svojoj djeci, svojim potomcima i prijateljima. Na kraju krajeva i da se jednostavno družimo, a bilo bi lijepo kad bi i ganga bila prisutna u svakom našem druženju”, ističe Jakov.
Prvu školu gange tako su pohađali oni koji su povezani s njezinim izvorištima, zapadnom Hercegovinom i Imotskom krajinom. Ponosno ističu da su im se pridružile i mlađe generacije, pa i povratnici, oni iz miješanih brakova, primjerice, majka iz Imotskoga, otac Talijan. Zanimanje za ganganje pokazali su i muškarci i žene.
”Ganga se ne dijeli ni po pjevanju, ni po spolu, ni po rodu, nego samo po onome što je potrebno da u vama probudi tu želju da počnete nasljeđivati ono što su pjevali vaši stari. A profesor Jure, kad je došao i donio zapravo fizički tu gangu i kad smo mi čuli izvornu pjesmu, onda nije bio problem priključiti se i nastaviti pjevati. I pjevali smo je na Trgu bana Jelačića s tolikim ponosom, iako smo bili čisti početnici, i oni koji znaju tehnički pjevati gangu, rekli bi da to nije bila ganga, ali ja smatram da je to zaista ono što nam treba. Znači da gangu vratimo u život, bez obzira gdje znači tamo gdje mi živimo, tamo bi trebali pjevati”, napominje Olgica.
Hrvatski pjesnik Petar Gudelj definira gangu te kaže – “u ganginoj grmljavini dvije zlatne žice, munjine pletenice. Prenapregnute od značenja, smisla i siline.”
Da bi ganga bila puna i zvučna, potrebno je da je izvode tri do četiri osobe. Ganga se sastoji od deseteračkog stiha, obično u dva niza, čije pjevanje traje 30-ak sekundi.
”U svakom mjestu postoji vrsta napjeva. Znači, kad slušate gangu i ako ste zaljubljenik gange, onda stalno sami sebe preispitujete je li to moguće naučiti. I zato je nužna i mislim da je stvarno dobra ova škola gange da mlađi ljudi nauče da je to ipak specifično tipično za pojedinu užu sredinu jer se napjev razbio u nekakvom užem krugu, a ima nekakve zajedničke sličnosti. Znači, gangu nije jednostavno opisati niti je jednostavno prenijeti. Ona ne postoji u notama. Postoje nekakva pravila, ali je pravilo da nema pravila”, zaključuje Janko Artuković.
U Školi gange trude se da svi dobiju mogućnost okušati se u ganganju. Time se nadaju da će polaznici sačuvati od zaborava vlastite običaje, tradiciju i slaviti svoju djedovinu.