Prvi susjedi su je sustavno premlaćivali: “Urlali su ‘Zašto ne ideš ustašama?!‘ i mlatili me”. Osuđeni su tek sad

Polomili su joj zube i tukli je šakama po cijelome tijelu. Priuštili su joj neviđene patnje tijekom ratnog vihora te joj usput prijeteći govorili: ‘Šta ne ideš ustašama? Ovdje nećeš imati mira!‘. Navedene epizode ratnog zločina odvijale su se od kraja listopada 1991. do početka vojno-redarstvene akcije Oluja u Nadinu, točnije u zaseoku Zagrad tijekom oružanog sukoba hrvatske vojske s tzv. JNA srpskim paravojnim formacijama, piše Jutarnji list.

U glavnim ulogama na štetu Anice A., kao pripadnici paravojnih postrojbi Republike Srpske Krajine u sastavu 92. motorizirane brigade Benkovac bili su, provodeći velikosrpsku politiku i kršeći pravila međunarodnog prava jer su civilnoj osobi nanosili patnje i ozljede, Desimir Ivaneža (59) i Saša Ivaneža (49).

S odmakom od 32 godine, na Županijskom sudu u Splitu njih su dvojica nedavno nepravomoćno osuđena na zatvorske kazne. Točnije, stariji je zbog ratnog zločina osuđen na šest godina zatvora, a mlađem je dosuđeno pet i pol godina. Sud im je ujedno naložio da solidarno plate 1556 eura sudskih troškova. Inače, optuženom dvojcu se sudilo u odsutnosti i na snazi je međunarodna tjeralica.

Tijekom sudskog postupka sud je oštećenu, sukladno članku 292. st.3. ZKP-a, ispitao u njezinu domu.

– Cijeli Domovinski rat sam provela u svojoj kući s bolesnom svekrvom i zaovom. Život je bio jako težak jer sam svakodnevno bila izložena psihičkom i fizičkom zlostavljanju. Pljačkala nam se imovina i to su činili mještani srpske nacionalnosti iz moga sela, kao i iz susjednih. Moja obitelj nikada ni s kim nije bila u lošim odnosima pa sam vjerovala da neću imati problema ako ostanem u svojoj kući. Ali nažalost nije bilo tako. Prve dvije godine bilo je najteže. Zlostavljali su me Desmir i Saša Ivaneža. Jedne prigode Desmir me udario šakom u glavu i izbio mi više zuba. Nakon toga je ponovno dolazio do nas i psihički me zlostavljao zašto ne odem svojim ustašama, tjerao da napustim selo jer da neću imati mira. I Saša me vrijeđao i tukao. Obojica su bila odjevena u vojne odore i nosili su puške. Od tog fizičkog maltretiranja izgubila sam sve zube i imala tijelo prepuno modrica. Trpjela sam strah pa nikada nisam potražila liječničku pomoć i stoga nemam nikakvu liječničku dokumentaciju – opisala je žrtva optuženih Ivaneža.

Ustvrdila je i da su prvi susjedi znali da ju Ivaneži zlostavljaju, ali nitko nije reagirao da zaustavi to mučenje. Kriomice joj je, dodala je, pomagalo troje susjeda, a ostalima se nije jadala jer je mislila kako to nikoga nije brige.

– Prošla sam velike muke. Tko to nije prošao i vidio, ne može ni shvatiti. Dobro je što sam uopće živa. Fizički i psihički su me zlostavljali, i u mojoj kući, i izvan nje – zaključila je žrtva.

Drugi svjedoci su se također prisjetili maltretiranja u selu te da su im mještani srpske nacionalnosti krali stoku i govorili im: ‘Šta još niste otišli?‘.

– Jednom prilikom maskirani i uniformirani pripadnici srpske vojske udarili su nogom u glavu moga muža jer nismo htjeli napustiti kuću. Najagresivniji je, inače, bio Saša koji nam je posebno zamjerao što pomažemo Anici i njezinoj obitelji. Znali smo da je zlostavljana i tjerana van grada, ali nam nikada nije otkrila tko ju je mučio – zaključila je jedna svjedokinja.

Sin zlostavljane žene također je ispitan, a kaže da je pobjegao iz Nadina u listopadu 1991. kad su ga pripadnici neprijateljskih formacija htjeli fizički likvidirati. Spomenuo je i da mu je majka tijekom rata bila silovana te da je to isto za nju imalo drastične posljedice na zdravstveno stanje.

– Desmir je nedvojbeno moju majku kroz duže vrijeme fizički zlostavljao i mlatio. A Saša te Nikola T. su mene lišili slobode, ali sam im uspio nekako pobjeći. Nekad sam sa Desmirom i Sašom bio u prijateljskim odnosima pa ne mogu objasniti što im je značilo da tuku nemoćnu i stariju ženu. Pogotovo jer sam sa Sašom išao u školu – zaključio je sin žrtve.

Inače, Desmir Ivanež je i na Županijskom sudu u Zadru bio ouđen na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Navedena presuda postala je pravomoćna 1998. godine, a kako nije nastupila rehabilitacija, za sud je Desmir Ivanež kazneno osuđivana osoba pa mu je samim time, to bio otegotni uteg prilikom donošenja ove presude.