Ratnički spomenar
Prije akcije
Ljudi kažu- Vrijeme u tri sata po ponoći, vrijeme je najdubljeg sna.
A gardist mora biti pripravan na to da zapovijed može prekinuti njegov san u bilo koje doba.
Tako je bilo i te noći, došla je zapovijed-
-Spremaj se za napad !!!
Vojnici ustaju i spremaju se, govori se malo i ništa suvišno. Djevojke iz saniteta spremaju kavu i čaj, mirno i spretno kao da su čitav život ustajale usred noći da bi ispraćale momke u neizvjesnost. I one idu, sanitetska oprema je spremna. Dečki ulaze, neki stojeći ispijaju šalicu, neki sjednu, nekima su lica izmijenjena maskirnim bojama. Prepoznaješ ih po glasu ili pogledu. Kratka pitanja, kratke upute i dogovori. Tišinu noći prekidaju kamioni koji na raskrižju čekaju vojsku. Svjetla su ugašena, u mraku se ne vide lica, samo obrisi gardista s punom borbenom opremom nestaju pod ceradom kamiona. Kamioni kreću, hladna je noć, zemlja je smrznuta. U sebi postavljeno pitanje, kad sviće, kad počinje, zamjenjuje molitva- nek završi dobro!!!.
Što je normalno u tome da umjesto bezbrižnog prepuštanja svojoj mladosti ratuješ već treću godinu ?
Kakve li su noći tvojoj majci, sve ove ratne godine?
Koje slike ona gledaju svojim strepnjama, dok si ti na terenu????
Rat je ubrzao sazrijevanje, življenje. Maske naglo padaju, začas saznaš kakav je netko. Dovoljna je jedna akcija, kažu dečki.
Prelazimo djelom što je izložen neprijatelju, upucan je.
Skriva nas noć, borbene se grupe razdvajaju. Dan prije na položaju su minobacačlije, vatrena je potpora osigurana.
Noć se otegnuto približava svitanju, sve je spremno. Još jednom se provjerava oprema i veza, oni koji još nisu maskirali lice, čine to sad.
Znak za polazak, i za tren nestaju u gustoj šumi. Iščekivanje jutra i prvog javljanja i ono neizostavno pitanje – koliko je kutija cigareta trebalo ponijeti?, objavili su Bušići