Foto: Narod.hr
Piše: Borislav Ristić, Večernji list
Evo nas na vratima još jedne cirkuske parade koju nazivamo demokracijom. To je ono vrijeme kad sveopća narodna jadikovka o tome kako nam je politički sustav zarobljen uskim interesima elita doživljava svoje finale u opetovanom predavanju novim obmanama i lažima od strane iste te političke elite protiv koje smo do jučer tako složno svi rogoborili, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list. Slatka je to obmana čim je tako oduševljeno svi priželjkujemo i čekamo.
U ovome se krije paradoks demokracije kojem se, inače, ne posvećuje dovoljno pažnje. Ako je istina da u demokraciji, jednako kao i u kakvoj autokraciji, političkim životom dominiraju interesi uske manjine političara i tajkuna, zašto onda političari troše toliko vremena i energije kako bi narod uvjerili u ispravnost svoje agende? Ako javno mnijenje nema težinu u političkim odlukama, zašto je političarima stalo do našeg mišljenja?
Ključnu ulogu kod političkog odlučivanja imaju interesi kapitala
Zaista, iako se svi kunu kako im je stalo do mišljenja većine, koliko je to mišljenje uopće bitno pri donošenju političkih odluka? Postoje istraživanja koja kažu kako ključnu ulogu kod političkog odlučivanja imaju interesi kapitala, a ne volja naroda. Ako je nešto u interesu bogatih, političari će lako prijeći preko negodovanja naroda, isto kao što će lako zanemariti interese naroda, ako su ti interesi u sukobu s interesima bogatih.
Doduše reći kako bogati imaju više utjecaja od običnih ljudi i nije neka novina. To je istina ovoga svijeta otkad je prvi čovjek zabio kolac u zemlju i proglasio to svojim vlasništvom. Novac znači moć ne samo zato što se njime mogu kupovati političke odluke, već i zato što je u prirodi ljudi da cijene novac. Onaj tko ima novac u svijesti ljudi je pametan, cijenjen i uspješan. To zna čak i radikalna ljevica, kojoj je George Soros idol.
Ali, to nije cijela istina. Tu u sliku upada nešto što bismo mogli nazvati moralna igra demokracije. Ma koliko bila točna slika da je ono što nazivamo političkom i ekonomskom elitom popunjeno uglavnom tipovima ljudi sa sociopatskim obilježjima karaktera, istina je i da svatko želi da ljudi o njemu imaju lijepo mišljenje. Svatko želi biti junak svoje priče. A da biste to bili potrebno vam je društveno priznanje.
Demokracija je bog kojem se klanjaju elite
Razlog zbog kojeg politička elita toliko uzdiže demokraciju kao politički sustav nije to što oni pričaju ono što vjeruju, već to što moraju vjerovati u ono što pričaju. Kako bi očuvali sliku o sebi kao herojima svoje “priče o uspjehu”, potrebna im je moralna aureola, koji im može ponuditi samo društveno priznanje. To što ih prihvaćaju oni slični njima nije dovoljno. Puno priznanje je moguće samo ako dobiju priznanje naroda. Demokracija, stoga, nije igra u kojoj je glavni junak narod. Demokracija je bog kojem se klanjaju elite. Narod je tu samo sporedni igrač. Igra je to u kojoj narod daje svoj moralni blagoslov onima koji sebe vide kao božje odabranike koji će nas voditi u bolju budućnost. Poput ludih rimskih careva koji su narodu priređivali igre u areni, tako i naši političari priređuju demokratske igre kako bi ih narod vidio kao božanstva, prenosi Narod.hr pisanje Večernjeg lista.
Svaka vladavina treba priču o svom božanskom porijeklu, koje joj nudi moralno opravdanje i garantira trajnost. Demokracija je u tom smislu hendikep. To je i razlog zbog kojeg što sada gledamo kako političari i njihove medijske sluge tako ostrašćeno jure kako bi na svoju stranu pridobile javno mnijenje. Zato i tajkuni s punim vrećama novca jure kako bi dali svoj ulog u toj igri s neizvjesnim ishodom.
Neizvjesnost nije u pobjedniku u toj igri, već u tome što igra nije potpuna dok god postoji i jedna osoba koja ne pristaje na tu obmanu i ne daje moralni kredit.