Berlinski zid, betonski zid dug 155 km čiju je gradnju započela 13. VIII. 1961. vlada DR Njemačke, uz sovjetsku potporu i nalog, na graničnoj crti između Zapadnog i Istočnog Berlina s ciljem potpune izolacije Zapadnog Berlina…
Zapadni saveznici odgovorili su na to organiziranjem masovna zračnog mosta za opskrbu grada i stanovništva; s vremenom postao simbol zatvorenosti komunističkog sustava. Nakon političkih promjena u DR Njemačkoj zid je “otvoren” 9. XI. 1989. i konačno srušen 1990. Rušenje Berlinskog zida postala je metafraza za demokratske promjene koje su dovele do sloma komunističkih državnih sustava.
U rujnu 1989. godine su izbile demonstracije širom Istočnje Njemačke. Ispočetka su demonstranti bili uglavnom ljudi koji su htjeli emigrirati na Zapad, te su izvikivali/pjevali parolu “Wir wollen raus!” (“Želimo van!”). Potom su demonstranti počeli izvikivati “Wir bleiben hier!” (“Ostajemo ovdje!”), naznačujući da žele da Zapad dođe u njihov zavičaj, umjesto da oni napuste svoj zavičaj. Kako komunističke vlasti nisu pokazivale odlučnost da primijene silu protiv demonstranata (demonstracije su bile ilegalne: u komunističkoj zemlji se jedino smije izražavati potporu režimu, protivljenje politici vlasti je “kontrarevolucionarna djelatnost” i strogo je kažnjivo), demonstracije su potrajale i postajale sve masovnijima: vrhunac im je bio 4. studenog, kada se oko pola milijuna demonstranata okupilo na Alexanderplatzu u Istočnom Berlinu.
Pod pritiskom demonstracija i međunarodne situacije gdje su se ljuljali svi režimi u Istočnoj Europi, politbiro Socijalističke partije Njemačkog ujedinjenja (SED) na čelu sa Honneckerovim nasljednikom Egonom Krenzom je 9. studenog 1989. godine odlučio dopustiti emigriranje na Zapad (u komunističkim i drugim totalitarističkim zemljama, najvažnije odluke ne donose državne vlasti, nego središnja tijela vladajuće partije). Na konferenciji za novinare je predstavnik Politbiroa za javnost (i šef SED-a za Istočni Berlin) Günter Schabowski nespretno najavio da će odluka “stupiti na snagu odmah, bez odgađanja” – makar je Politbiro odredio da odluka treba stupiti na snagu sutradan, kako bi se istočnonjemački graničari pripremili za otvaranje prijelaza.[5] Izjave Schabowskog su u 19:17 sati prenijeli zapadnonjemački elektronski mediji, koji je mogao pratiti i pretežni dio istočnonjemačkog stanovništva; ubrzo su se pred šest prijelaza iz Istočnog u Zapadni Berlin počeli okupljati građani DDR-a koji su odmah htjeli na Zapad. Vrlo zbunjeni graničari – koji još nisu dobili naloge da ikoga puštaju – suočili su se velikom masom ljudi: nitko nije imao odlučnosti da odobri uporabu sile koja bi ih mogla zadržati. U 22:45 sati je Harald Jäger, neposredni zapovjednik prijelaza na Bornholmer Straße naredio graničarima da otvore prijelaz i da se pusti ljude u Zapadni Berlin: na drugoj strani su ih dočekali Zapadni Berlinčani sa cvijećem i šampanjcem; prizor grljenja i plesa kojega su prenosile televizijske postaje je emocionalno potresao čitavu Njemačku, čiji je narod doživljavao kraj nametnute podijeljenosti.
Već 9. studenog 1989. godine su ljudi samoinicijativno počeli fizički razbijati dijelove Zida, a 13. studenog je istočnonjemačka vojska počela sa organiziranim uklanjanjem nekih njegovih dijelova. Državljanima DDR-a je bilo odmah omogućeno da prelaze iz Istočnog u Zapadni Berlin; međutim je pogranična služba do 23. studenog 1989. godine još uvijek ograničavala ulazak zapadnonjemačkih državljanima u Istični Berlin. Službeno ponovno ujedinjenje Njemaćke je nastupilo 3. listopada 1990. godine.-Wikipedija