Piše: Bariša za Naša ognjišta
Štioci moji, jeste li čuli da je 26. sječnja 2024. Rvacki sabor, koji nije državni, konačno donio Zakon o rvackom jeziku. To je se dogodilo najviše zaslugom Matice rvacke, odnosno njenog prisidnika, Mire Gavrana. Svaka čast. Da oće Gavran vratit još u uporabu i stari logotip Matice rvacke i izbrisati ovu sadašnju, trbohozborca Zidića, logotip izmišljotinu, te dvotjednik (bolje i mjesečnik nego dvotjednik) Vjenac pretvoriti u tjednik, mi stari članovi Matice, ja sam od 1971. član, bili bi mu vrlo zahvalni.
Mislim da sam o donešenom Zakonu o rvackom jeziku nadležan pisati jer sam dokazani rvacki književnik i pravnik, a bavim se godinama i politikom. Kakav je ovaj Zakon s pravne strane gledajuć? Učili su me na fakultetu da pravna norma bez sankcije nije propis, nije zakon; a u ovom Zakonu nema sankcije za one koji ga neće poštivati. Zbog toga bih ovaj Zakon adekvatnije nazvo Deklaracijom o rvackom jeziku. Reći ćete, štioci moji: bolje išta nego ništa. Slažem se, ali ne mogu a da ne napišem da ovakav zakon nije donešen puno ranije zato što nam pravila pisanja i govorenja, više od sto godina, određuju zagrebački slaveni, jugoslaveni i internacionalci, gajevi, i još uvik počasnog građanina grada Zagreba, Vuka, sljedbenici. Njihov panslavizam nije moglo zaustaviti ni zapažanje velikog Bartola Kašića u 17. stoljeću, dok je po papinu nalogu vizitiro stanje vire putujući od Dubrovnika do Beograda, da je štokavska ikavica najlipši rvacki govor, kao ni silno zalaganje Ante Kuzmanića u 19. stoljeću, da štokavska ikavica bude proglašena za standarni rvacki jezik. Piši kako govoriš, govorio je naš Kašić a prisvojio srpski Vuk. Zbog našeg ulizičko – dodvorničko – podložničkog mentaliteta i nepoštivanja Kašićevih i Kuzmanićevih saznanja i stajališta, mi i danas muku mučimo kako stranu rič izgovorit ili napisat.
Ti čudnovati rvacki jezikoslovci, izmišljanjem razlike između rvackog i srpskog govora i izgovora (ne znači ako smo u nečemu slični da smo isti – samo nekim Srbima nije jasno da rvacki nije srpski niti srpski rvacki jezik) najčešće imaju za cilj potiranje rvacke štokavske ikavice. Štioci moji, zar ne vidite da je naš tzv. standardni govor posto naše četvrto narječje, novgovor, govor samo za „obrazovanije“ ljude. To umjetno narječje iz dana u dan sve više nadjačava naša tri prirodna narječja. Kada ćemo zaustaviti to nasilje nad rvackim narječjima, govorom? Standardni jezik bi tribo bit „smjesa“ sva tri narječja koja se temelji na (davno dogovorenom) još uvik većinskom rvackom govoru, štokavskoj ikavici. Iako se i u ovom Zakonu naglašava da je „štokavica osnovica standarnog jezika“ (čl.2. st. 2. Zakona), štokavska ikavica se sve više zanemaruje u obrazovanju i svakodnevnom govoru i potiskuje u drugi plan više nego neke tuđice. Takvo ponašanje anacionalnih jezikoslovaca je pravi atentat ne samo na većinski govor rvackog naroda, štokavsku ikavicu, nego i na standarni rvacki jezik i rvacki jezik uopće. Posljedice takve jezične politike su da su kajkavci otišli dotle da su svoje narječje proglasili, i u Euniji registrirali, kao samostalni jezik, a i čakavci su na tom putu; njihov jedan punoglavac čak i Bibliju prevodi na uglavnom izumrlo otočko čakavsko narječje; kome, zašto?
Kako će se uklopiti gore navedene jezične podjele u ono što propisuje sritno-nesritni Zakon u čl. 17., vidit ćemo. A u tom članku piše da naša Vlada imenuje Vjeće za rvacki jezik (1+14), kao savjetodavno tijelo, na prijedlog nadležnih ministarstava za obrazovanje, znanost i kulturu. Ministarstva za obrazovanje i kulturu imamo, a zašto nemamo za znanost, samo „pismeni“ to znaju. Zašto u tom Vjeću nema barem po jedan član Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Društva hrvatskih novinara? To je apsurd. Pa ti ljudi su najnadležniji za hrvatski jezik jer svakodnevno pišu na njemu, čuvaju ga, stvaraju, proširuju, čak na neki način i kodificiraju. Samo nepismen ih je mogo izostavit iz Vjeća. Možete li zamisliti, štioci moji, kakav će sastav biti tog savjetodavnog tijela, Vjeća, kad ga predlažu, danas formalno nadležni, jedan džudija i jedna vlahinja. Živi bili, pa vidili.
U članku 2. Zakona o rvackom jeziku piše: „Hrvatski jezik obuhvaća sve što je pisano na glagoljici, bosančici (hrvatskoj ćirilici) i latinici (gajici). Otkud gajica, je li zbog toga što je Čeh, Gaj, ubacio dvi tri kvačice iz češke latinice u našu latinicu; onda je triba zvati čehica; pa, nije samo Gaj diro u latinicu kojom se danas služimo. Neki tzv. naši jezikoslovci još uvik priviše veličaju panslavistu, ruskog agenta ( dvaput osuđen zbog špijunaže), vjernog vukovca Gaja.
I još ću nešto reći, u ovom kratkom osvrtu, na doneseni Zakon o rvackom jeziku. U Zakonu ne piše po kojim će pravilima lektori lektorirati. Ko će određivati piše li se odvojeno ili sastavljeno neću, da se rvacki kaže što a ne šta, da se kaže grješka a ne greška, da se kaže zahladnjeti-zatopljeti a ne zahladiti-zatopliti, da se kaže sadanji a ne sadašnji, sudci a ne suci… Oće li novoformirano Vjeće za rvacki jezik moći i smjeti ovakav novgovor kroatizirati? Samo neko nedovoljno rvacki obrazovan može usvojiti ovakav lektorski novgovor. Tribalo bi sve te „bisere“ popisati pod naslovom: Ovako se na rvackom ne govori i ne piše. I je li jednako obrazovan lektor na Rvackim studijima kao i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; koji pravopis, gramatiku, jezični savjetnik razni lektori koriste? Možda im svima upute daje neko tajno Vjeće. Nekad je postojalo, ali javno, tijelo za jezične nedoumice, ali ga je ukino jedan ministar, rvatomrzac. Oće li to novo Vjeće biti glavno savjetodavno tilo za svakoga ko se jezikom bavi?
No, kad sam vidio i pročito ko je sve bio protiv donošenja ovakvog Zakona, zavolio sam ga i zanemario sve njegove mane. Bože zdravlje, popravit ćemo ga i u njega ugraditi sankcije za one koji ga ne budu poštivali tamo di su ga obvezni poštivati. A do tada, neka nam živi „osnova rvackog standarnog jezika“, štokavska ikavica, štioci moji!