Na današnji dan, 11. ožujka 2002. mediji su javili: Okrijepljen svetim sakramentima u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu u 4.20 sati u 83. godini života preminuo je uzoriti gospodin kardinal Franjo Kuharić, umirovljeni nadbiskup zagrebački…
Riječ je o jednom od najomiljenijih hrvatskih kardinala, koji ima i iznimno velike zasluge i za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države.
Rodio se 15. travnja 1919. u Pribiću. Za svećenika je zaređen 15. srpnja 1945. Imenovan pomoćnim biskupom zagrebačkim 15. veljače 1964., a zaređen za biskupa 3. svibnja 1964. Nadbiskupom zagrebačkim imenovan je 16. lipnja 1970. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga kardinalom na konzistoriju 2. veljače 1983. Od 5. srpnja 1977. je umirovljen.
Pogreb uzoritog kardinala održan je u zagrebačkoj katedrali 14. ožujka 2002..
Sjećamo ga se uz ostalo i kad je rekao:
-„Naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko. Stoga ponavljam ono što sam rekao u Petrinji. Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!“ – kazao je častan i ugledan zagrebački nadbiskup.
Zatim je dodao da je to „ Evanđelje možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!…“
Na današnji dan, 11. ožujka 2012., Zagrebačka nadbiskupija je najavila da će pokrenuti postupak za proglašenjem blaženim kardinala Kuharića.
Bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović posthumno ga je odlikovala Veleredom predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom i Danicom.
Međutim, sramotno je da neki, poput zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića (1919.-2002.) i Svetog Oca pape Ivana Pavla II (1920.-2005.) u glavnom gradu RH još do danas nemaju nikakvog spomen obilježja, kao što to nema ni bl. Alojzije Stepinac (1898.-1960.).
Dosad su s nekoliko strana upućene zamolbe i apeli da se po ovim velikanima u središtu grada nazove neki trg ili ulica, ali na sve to odgovor je – marginaliziranje i šutnja. Dokle?
Nakon II. svjetskog rata nije se moglo dogoditi da se zadrži neka ulica ili trg po imenu nekoga tko nije bio za „Tita i partiju“, a danas je normalno da oni koji su bili prvi kad je trebalo, koji su stvorili Hrvatsku koračaju po ulicama i trgovima koji se nazivaju po istaknutim komunistima i neprijateljima Hrvatske i hrvatstva.
Kakva smo to država, kad ne možemo (ili nećemo?) ni nakon njezine uspostave ulice i trgove nazvati po svojim junacima?
Mladen Pavković
