SABOR donio deklaraciju o priznavanju Staljinovog genocida nad Ukrajincima: Znate li što je bio HOLODOMOR?

Sabor Republike Hrvatske donio je Deklaraciju o priznavanju Holodomora 1932.-1933. genocidom nad ukrajinskim narodom.

Zahvalan sam Republici Hrvatskoj na ovom povijesnom glasovanju. Svijet se nikada neće pomiriti sa zločinima Kremlja – ni prošlim ni sadašnjim, napisao je Zelenski na twitteru.

“Holodomor” je genocid koji je Staljin izvršio nad Ukrajincima 1932-1933., na najnehumaniji mogući način – glađu. Umjetno izazvanom, jasno, jer zemlja poput Ukrajine, s najviše obradivih površina u Europi, teško da može ostati gladna tek tako. Iako se radi o jednom od najvećih masovnih pokolja u povijesti, komunisti – a i zapadni političari, prečesto prema komunizmu benevolentni i apologetski raspoloženi – su ga uspješno zataškavali pa je razmjerno slabo poznat široj javnosti.

Staljin je odlučio kazniti Ukrajince – da li zbog njihove težnje za neovisnošću ili zbog oklijevanja da prihvate komunizam, svejedno – a rezultat je bio desetak milijuna mrtvih. Ukrajina se od toga nikad nije posve oporavila. Holodomor je, na žalost, doveo i do brojnih i dobro dokumentiranih slučajeva kanibalizma, a žrtve su najčešće bila djeca. Sovjetske su vlasti procesuirale čak 2.500 takvih slučajeva.

Rusko zatiranje državnosti i kulture

Rusi su pokušali zatrti i asimilirati Ukrajince, koji su težili neovisnosti, pa su zato i sebe prozvali Ukrajincima, iako su do tada bili – Rusini. Jednostavno, htjeli su se razlikovati od naroda u okolici Moskve koji su tada sebe zvali Rusima, dok su ih Rusini zvali “Moskaljima” ili “Moskovitima”. No Rusija je zabranila ukrajinski jezik, i bilo kakvu kulturu, iako sva ruska kultura potječe iz “Kijevske Rusije”. Uspostavili su je Vikinzi koji su iz Skandinavije krenuli prema istoku, a među povjesničarima je najprihvaćenija teorija da je vikinški princ Rurik, kojeg je naslijedio brat Oleg osnovao Kijevsku Rusiju u devetom stoljeću, a njegovi nasljednici Vladimir Veliki i Jaroslav Mudri su u 11. obilježili “Zlatno doba” države iz koje su proizašle današnje Rusija, Bjelorusija i Ukrajina, a koja se dva stoljeća kasnije raspala preda najezdom Mongola. U 17. stoljeću stvorena je preteča današnje ukrajinske države koja je u 18. stoljeću ušla u sastav tada moćnog Ruskog Carstva.

Ukrajinska neovisna država je ponovo osnovana 1918. ali je trajala samo tri godine, dok se nije našla u sklopu SSSR-a. A tada je Staljin odlučio obračunati se s “neposlušnim” Ukrajincima, koji nisu htjeli biti Rusi, a nisu naginjali ni komunizmu.

Zavisno o procjenama, u Holodomoru je umrlo od tri do deset milijuna ljudi. Nitko ne zna točan broj jer su vlasti u Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) zabranjivale ikakav spomen o tome, sve do pred sam raspad te države. Iako nije moguće točno pobrojati sve žrtve, jer se evidencija nije ni vodila, demografski udar se jasno vidi iz podatka da je rast stanovništva Ukrajine od 1926. do 1939. bio 6.6%, a Rusije i Bjelorusije 16.9% i 11.7%.

Seljacima je prvo bilo zabranjeno putovati u gradove, da bi se pravo stanje skrilo od urbanog stanovništva. Kasnije nitko nije smio putovati izvan svog sela, a za vrijeme najveće gladi se nije smjelo putovati ni izvan Ukrajine. Cijela zemlja je bila izolirana od ostatka svijeta, granice zatvorene, a sve informacije koje su izlazile strogo kontrolirane.

Novinarima, diplomatima i drugim stranim dužnosnicima je bilo zabranjeno govoriti i pisati o tome što se događa u Ukrajini. Neki od njih su čak i znali za golemu ljudsku tragediju koja se odvijala, ali su šutjeli da ne izgube svoj posao i naklonost socijalističkih vlasti. Dopisnik američkog New York Timesa Walter Duranty je odmah nakon revolucije došao u Moskvu, gdje je 14 godina radio a da nikada nije spomenuo bilo što vezano za masovnu glad.

Dapače, za vrijeme najteže gladi 1933. je u New York Timesu zanijekao bilo kakvu glad i drugog novinara, koji je pisao o gladi u Ukrajini, optužio za laži. Taj drugi novinar je kasnije ubijen od strane sovjetske tajne policije NKVD, a Duranty je dobio Pulitzerovu nagradu za posebna novinarska postignuća prilikom izvještavanja iz SSSR-a.

Razmjeri gladi su bili zastrašujući. Kako im je sva hrana bila oteta, a hrana iz kolektivnih i državnih farmi je odlazila u Moskvu za izvoz, seljaci su bili primorani krasti ili gladovati. Ironično, krali su sa zemlje koja je samo nekoliko godina prije bila njihova.

Ali kada su vlasti primijetile da kvote neće moći ispuniti ni uz otimačinu od seljaka, a sami seljaci nisu bili zainteresirani da na zemlji koja nije njihova rade istim intenzitetom kao prije na svojoj zemlji, uvedene su stroge kazne. Sakrivanje hrane od partijskih službenika i krađa makar jednog sjemena su se kažnjavali smrću ili desetogodišnjim zatvorom. Bez obzira na spol i dob, isto je vrijedilo za muškarce kao i za djecu i žene.

Ljudi su bili očajni. Kore stabala i prokuhavane kosti su se mljele u prah koji se jeo pomiješan s malo vode, jeli su se mravi i crvi. Štakori, miševi i vrapci su postali delikatesa.

Oni novinari koji su uspjeli putovati Ukrajinom u to vrijeme, najčešće simpatizeri komunističkih vlasti, izvještavali su o izgladnjeloj djeci, nabreknutih trbuha, s rukama i nogama poput grančica, koju su majke podizale na prozore vlakova na tramvajskim stanicama u nadi da ih netko od putnika uzme i spasi.

 

Groblja su bila puna trupala, više polukostura. To su bili oni koji su umrli od gladi, a vlasti u svakom selu su bile dužne pokupiti ih i zakopati na groblju. Nekada bi same obitelji odvele umrle na groblje. Razlog zbog kojega nisu bili pokapani nije bio taj što je ponestalo mjesta na grobljima, nego oni koji su ih doveli do groblja nisu imali snage da otkopaju rupu. Oni koji nisu umrli od gladi su bili na rubu, a trošenje energije na pokapanje umrlih bi ih samo približilo istoj sudbini.

Pojavili su se i slučajevi kanibalizma. Što je još gore, izgleda da je bio dosta raširen. Više od 2500 ljudi je osuđeno za kanibalizam, a koliko je bio raširen svjedoči podatak da su vlasti izradile plakate na kojima je pisalo: “Jesti svoje dijete je barbarski čin!”

U trenucima masovne gladi, dobrota umire, prevladava instinkt preživljavanja, a nezamislivo postaje normalno.

Prvo su umirali oni koji nisu krali, koji su dijelili hranu, koji nisu htjeli jesti trupla, koji nisu htjeli ubijati. Nekada su roditelji morali birati koje dijete žrtvovati tj. ubiti da bi ostala preživjela, baš kao i oni sami jer ostala su ostala djeca ovisila o njima. Zbog toga su spomenuti plakati i postojali.

Iz Moskve je naređena čistka partijskih ljudi zbog toga što nisu mogli ispuniti tražene kvote. 37.797 članova Komunističke partije je uhićeno, od čega je 719 pogubljeno, a 8003 osobe poslane su u gulage (koncentracijske logore u SSSR-u).

Staljin je tijekom gladi citirao Lenjina: “Onaj tko ne radi, neće ni jesti!” Prema procjenama, mnogi dijelovi Ukrajine su u dvije godine gladi izgubili i četvrtinu stanovništva. Mihail Gorbačov, posljednji predsjednik SSSR-a, rođen u Ukrajini, u svojim je memoarima napisao da je 1933. pomrlo pola sela u kojem je rođen.

Sela diljem Ukrajine su ostala prazna, a da bi se država ponovo naselila, vlasti u Moskvi su ondje naselile stanovništvo iz Rusije.

Nakon što je glad završila, ljudi su se trebali ponašati kao da se ništa nije događalo. Istraživanje gladi i bilo kakav javni spomen o tome bili su zabranjeni. Tek se osamdesetih otvaraju arhivi i istina polako izlazi na vidjelo, ali Holodomor nije dobro poznat ni do danas te se ne spominje u većini školskih udžbenika iz povijesti.

Zaključno, holodomor je genocid kojeg su komunisti proveli ne samo po nacionalnoj nego i ideološkoj osnovi, posebice uperen prema seljacima koji su se opirali kolektivizaciji i drugim politikama koje je provodila komunistička vlast.