Piše: Vanja Gavran
Da, bilo je onih koji su govorili da Papinom spomeniku nije mjesto u Sarajevu i da će ga srušiti čim ga se postavi „jer je Sarajevo muslimanski grad“ i nema šta Papin spomenik „tražiti“ u Sarajevu. Neki, od kojih to čovjek ne bi ni očekivao, veselili su se tim izjavama jer kako su govorili „Sarajevo nije previše hrvatsko da bi trebalo imati taj spomenik“. Ali gle čuda, na žalost i jednih i drugih spomenik i dan danas nepomičan pa su i jedni u drugi brzo zašutjeli.
Četvrtak je, 30. travnja. Nikakav poseban datum, rekli bismo. Ali za Napretkovce to je uvijek bio poseban datum jer je 30. travnja službeni Dan Napretka. Taj je datum odavno odabran kao Napretkov dan u spomen na dan smaknuća hrvatskih velikana Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana koji su upravo na taj dan davne 1671. pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu.
No od 2014. godine 30. travnja ima i novo značenje. Te godine postaje povijesni dan za Vrhbosansku nadbiskupiju, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, sve Hrvate i katolike, ali i za Sarajevo i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Toga je dana, dakle prije sada već šest godina, sveti papa Ivan Pavao II. ponovno, nakon 1997. godine, došao u Sarajevo i u njemu se trajno, u spomeniku, nastanio kao jedan od simbola grada na Miljacki.
Toga dana 2014., a bila je srijeda, bio sam neizmjerno sretan, jer nakon sedam godina od ideje Papin spomenik je napokon u Sarajevu. Nekako, kao da sam bio u drugim dimenzijama, kao da zapravo nisam u realnom svijetu, već u nečem drugačijem, nečem svetijem. I nisam se bez razloga tako osjećao. Jer taj je dan Sarajevo posebno odisalo mirom i svetošću.
Ustao sam ranije nego obično. Nisam mogao ni spavati od velikog uzbuđenja. Obukao sam tek kupljeno odijelo i čim prije krenuo na trg ispred katedrale da bih vidio i posljednje pripreme pred svečanost otkrivanja spomenika.
Sve je spremno, postament pripremljen, i još nedostaje posljednji čin, samo postavljanje spomenika. Došao je i Hrvoje, Hrvoje Urumović, autor spomenika. Tu je i mons. Luka Kesedžić, tadašnji ekonom nadbiskupije i čovjek koji je dosta „potegao“ posla u ovom projektu. Došli su i majstori s kamionom i dizalicom i s „Papom“. Lako su odradili i taj dio posla. Postavili su spomenik bez ikakvih problema u manje od 15 minuta. Još su malo „zamalterisali“ oko postolja spomenika, prekrili spomenik žuto-bijelim platnom, bojama vatikanske zastave i svoj su dio posla završili.
A ljudi se već vrte, gledaju, pitaju, sve ih zanima kakav je spomenik, kako izgleda uživo jer su ga do sada mogli vidjeti jedino kao maketu koju je uradio autor pri prijavi na natječaj za izradu idejnog rješenja spomenika.
Kako se bližilo 12 sati, početak svečanost, trg oko katedrale bio je sve puniji. Katedrala „Srca Isusova“ bila je premala da primi sve koji su prije samog otkrivanja željeli Svetom misom zahvaliti Bogu na ovome danu. Više od 200 svećenika, redovnika i redovnica, nekoliko biskupa, predvođeni vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom kardinalom Puljićem, koji je i predvodio Misno slavlje, i nekoliko tisuća ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske okupilo se u Sarajevu.
Na Misi nisam bio jer je još jednom trebalo prekontrolirati protokol, scenarij i sve te sitnice koje uvijek na licu mjesta treba i doraditi, ako treba. Pripala me je naime velika čast da, nakon što sam aktivno sudjelovao u realizaciji ovoga projekta u ime Napretka, vodim samu svečanost koju je izravno prenosila Radio televizija Bosne i Hercegovine, a signal su preuzimali još neki mediji u BiH i Hrvatskoj.
Nakon Mise uslijedila je uz pjesmu i procesija iz katedrale do spomenika, a potom su na pozornicu dolazili i protokolom predviđeni uzvanici. Lagao bih kad bih rekao da nisam imao tremu, možda najveću do tada, jer greške ne smije biti. I hvala Bogu nije ni bilo.
Od uzvanika nazočnima su se obratili tadašnji predsjednik, a sada počasni predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak mons. prof. dr. Franjo Topić, tadašnji predsjedatelj Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda, bivši predsjedatelj Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, autor spomenika Hrvoje Urumović, apostolski nuncija u BiH mons. Luigi Pezzuto te kardinal Vinko Puljić.
Svaki govor odličan, svaki šalje poruku, ali dakako da je nekako posebno važan bio onaj Izetbegovićev jer je kao musliman govorio o svetom Ivanu Pavlu II. kao da je najveći katolik. Kasnije su neki u šali komentirali da je govorio „kao da mu je govor pisao netko iz Vatikana“.
Inače, i to treba spomenuti, na svečanosti je bio i izaslanik reisul-uleme Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazović, koji taj dan nije bio u Sarajevu. Ali nekoliko dana ranije Kavazović je osobno posjetio kardinala Puljića i uručio mu svoj novčani prilog za spomenik. Velika stvar, sigurno.
Između govora na video zidu bili su prikazani video ulomci govora pape Ivana Pavla II. za vrijeme njegovog posjeta Sarajevu koji su izazvali posebne emocije, jer je Papa istinski volio Bosnu i Hercegovinu i sve njezine stanovnike i uvijek molio za mir u njoj. Papa je, nije nevažno spomenuti, u svom dugovječnom pontifikatu o Bosni i Hercegovini govorio čak 263 puta. Tako mala zemlja imala je važno mjesto u Papinom velikom srcu.
Čast da otkriju spomenik pripala je kardinalu Puljiću, prof. Topiću i Napretkovim stipendistima. Dok su oni silazili s pozornice i dok je trajao cijeli taj trenutak otkrivanja, skidanja platna, puhački orkestar „Seljačke sloge“ iz Trebižata svirao je svima dragu skladbu „Krist na žalu“ koja se autorski pripisuje Ivanu Pavlu II. Orkestar je, spomena radi, svirao i prije i nakon same svečanosti dajući poseban šarm cjelokupnom događaju. Bilo je tada i suza. Nisu se mogle skriti.
Uslijedio je, kako tomu i doliči, i blagoslov spomenika i upravo je blagoslovom i završena sama svečanost puna emocija i pozitivne energije.
A onda su slijedila fotografiranja koja su trajala dugo i dugo jer svatko je htio imati svoju fotografiju s „Papom“.
Pao mi je kamen sa srca. Trema je popustila. To je to, spomenik je postavljen. Više se ne želim ni sjećati svih izazova (danas je popularnije reći izazov, a ne problem) koji su bili pred nama kad smo krenuli u ovaj projekt točno 1. lipnja 2007. na inicijalnom sastanku u zgradi Nadbiskupije na kojem su bili i predstavnici Crkve, ali i državnih i lokalnih vlasti budući da je bilo važno dobiti jednoglasnu podršku za projekt, koji ima vjersku, ali i svjetovnu važnost.
Podrška nije izostala, jer su željeli da se spomenik postavi baš u Sarajevu. Većim dijelom podrška je bila deklarativna, ali i konkretna, posebno i trenucima kad je projekt „zastao“, ali i onda kada je trebalo prikupiti novce za realizaciju. Dijelom je bio zastao radi „papirologije“ i raznih dozvola, ali i zbog nekih osobnih nesuglasica, pomalo i osjetljivosti.
No i pored svega znao sam da će kad-tad biti realiziran. U to da će sigurno biti realiziran bio sam svjestan onoga dana kada se obznanilo da će papa Franjo 27. travnja 2014. pape Ivana Pavla II. i Ivana XXIII. proglasiti svetim. Znao sam, to je to, nema više zastoja i spomenik mora biti postavljen. On svet 27. travnja, a spomenik se otkriva 30. travnja čime je veliki Ivan Pavao II. dobio prvi spomenik nakon proglašenja svetim baš u našem Sarajevu.
Da, bilo je onih koji su govorili da Papinom spomeniku nije mjesto u Sarajevu i da će ga srušiti čim ga se postavi „jer je Sarajevo muslimanski grad“ i nema šta Papin spomenik „tražiti“ u Sarajevu. Neki, od kojih to čovjek ne bi ni očekivao, veselili su se tim izjavama jer kako su govorili „Sarajevo nije previše hrvatsko da bi trebalo imati taj spomenik“. Ali gle čuda, na žalost i jednih i drugih spomenik i dan danas nepomičan pa su i jedni u drugi brzo zašutjeli. Istina, netko je nenamjerno jednom bio odlomio dio papinog štapa, ali sve je brzo sanirano.
Svakako treba još koju riječ napisati i o samom spomeniku. Zašto je izabrano baš ovo rješenje koje je i realizirano? Pa zadatak nije bio jednostavan jer je na međunarodni natječaj stiglo čak 20 radova iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Italije i Poljske. Većinom su to bili dobri, izvrsni radovi, ali bilo je onih koji možda i nisu bili na razini zadatka, ali složit ćete se, bitna je dobra volja i nakana.
Natječaj je bio raspisan u ožujku 2009. i već u lipnju stručni žiri jednoglasno je odabrao kiparsko rješenje Hrvoja Urumovića (rođen 1976. u Sarajevu, a nastanjen u Zagrebu), ali i urbanističko rješenje trga fra Grge Martića ispred katedrale i Strossmayerove ulice pokojnog arhitekta Zvonimira Krznarića. Na samom početku ideja je bila da se urede i ovaj trg i ulica. Od te se ideje odustalo zbog financijskih razloga budući da je taj dio posla trebala uraditi sarajevska općina Stari Grad, ali je ipak odustala. Temeljem tog ukupnog rješenja spomenik je trebao biti postavljen nešto niže od sadašnje pozicije, ali eto kao što rekoh, taj dio zamišljene ideje nije realiziran, nažalost, jer bi sigurno na jedan moderan način oplemenio taj dio Sarajeva.
Urumovićev kip, koji je visok 2,92 metra, prikazuje uspravnu figuru pape Ivana Pavla II. u meditativnoj molitvi, na vjetrometini zbivanja suvremenog svijeta, Pape koji moli za mir, poniznog i uzvišenog, mudrog i predanog, krhkog i snažnog te bliskog čovjeku. Lik Pape oslonjen je na papinski štap kao simbol papinskog stolca, blago pognute glave, skrušenog i lica okrenutog ljudima. Kada je natječaj raspisan jedan od zadataka bio je da se spomenik treba uraditi u kamenu. Logično, bijeli kamen – bijeli papa. I od te ideje se odustalo nakon dugih razgovora. Autor je kazao kako kvalitetan kamen nije problem naći, ali da trebamo biti svjesni da kad se kamen jednom ošteti to se teško može popraviti. S druge strane, izrada u kamenu bitno je skuplja, ali i kompliciranija. Bronca nije dolazila u obzir i radi same boje i kasnije patine koju dobije pa se odlučilo na materijal silumini, koji je srebrnkaste boje i vrijeme ne utječe na njega, a cjenovno je isto tako prihvatljiviji. Spomenik je inače izliven u radionici Likovne akademije u Zagrebu i težak je oko 300 kilograma.
Moram dakako spomenuti i tko su bili članovi žirija: kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski; prof. dr. Franjo Topić, predsjednik HKD-a Napredak; prof. dr. Muhamed Hamidović, profesor na Univerzitetu u Sarajevu; akademik Tonko Maroević, profesor na Sveučilištu u Zagrebu; akademik Boško Kućanski, profesor na Univerzitetu u Sarajevu; mr. sc. Nisveta Kurtagić Granulo, član Predsjedništva udruge arhitekata Raguza – Italija; dr. fra Mirko Jozić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu; Vanja Gavran, glavni tajnik HKD-a Napredak te zamjenski član Lidija Mičić, direktorica Zavoda za zaštitu spomenika Federacije BiH. Nekoliko dana smo vijećali, promišljali, argumentirano raspravljali i konačno donijeli odluku.
Jednu osobu ovom prilikom nikako ne smijem zaboraviti spomenuti, mons. dr. Marka Josipovića. Kad smo krenuli u projekt kao rektor sarajevske katedrale bio je u ime Nadbiskupije zadužen za njegovu realizaciju. Nažalost taj dobri čovjek, svećenik i Napretkovac preminuo je u svibnju 2009., a dobro se sjećam koliko je bi sretan radi projekta, veselio se svakom novom sastanku i susretu, novom koraku naprijed. Njega je na tom zadatku naslijedio tadašnji generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Luka Tunjić, ali zapravo veći dio posla uradio je mons. Kesedžić, kojeg sam već spomenuo, a u ime Napretka u kasnijoj realizaciji projekta uključio se i tadašnji član Nadzornog odbora Napretka Zdravko Cvitanušić. Inače, veći dio tehničkog posla odradila je Napretkova Stručna služba.
I tako, baš kao što je na istom mjestu 12. travnja 1997. papa Ivan Pavao II. pozdravio i blagoslovio okupljeno mnoštvo pred sarajevskom katedralom, tako i danas Papa pozdravlja i blagoslivlja sve koji dođu u Sarajevo, sve one dobre ljude i hodočasnike, sve one turiste, sve one koji žele samo jedno – mir.
Današnje Sarajevo nezamislivo je bez spomenika Ivanu Pavlu II. Slažete li se?