Foto:Croativ.net
Piše: Josip Jović, Hrvatski tjednik
Zafranovićeva Djeca s Kozare
U razgovoru za beogradski Kurir (a predano ga prenosi Slobodna Dalmacija) redatelj Lordan Zafranović u povodu svog najnovijeg filma Djeca s Kozare –Zlatni rez 42 (scenarista Arsena Diklića) veli: „Mi o Jasenovcu nismo imali pojma. Komunistička vlast je zbog bratstva i jedinstva to skrivala“. Kaže kako ga je prvi posjet logoru trajno motivirao na istraživanje toga zla, zbog čega je navodno dosta stradao. Zafranović je još rekao kako poslije ovog filma nema dalje, jer ne postoje veće teme od Jasenovca.
O zlu strogo selektivno
Sljedeći je pasus posebno zanimljiv: „Morao sam promijeniti državu i dan danas nemam svoju zemlju. Smatram da se ništa nije promijenilo od 1941./1942. U ovom se filmu bavim temom na koji način se razvija zlo kod najobičnijih ljudi… Bio sam svjedok 1991. godine da su moji susjedi – mali trgovci, obiteljski ljudi – obukli uniformu, promijenili se i postali zli… Govorim o svom vlastitom narodu koji je u jednom trenutku počinio užasno zlo. Ja sam svjedok tog zla, a imam alat koji se zove film i koji pokušavam upotrijebiti da bih rekao: Oprostite u ime mog naroda, svjesni smo toga što smo napravili. Dok netko ne klekne u Jasenovcu u ime hrvatske države, nema oprosta. To hoću kazati.“
U dodatnom komentaru splitskog dnevnika stoji kako ga je Franjo Tuđman nakon proglašenja neovisnosti zbog njegovog filma Krv i pepeo Jasenovca iz 1985. proglasio neprijateljem hrvatskog naroda (?) te kako je bio prisiljen napustiti zemlju da bi se 1991. zaputio u Pariz, Beč i Prag, s povremenim navraćanjem u Zagreb.
Koliko li samo laži i licemjerstva u ovih nekoliko rečenica! Prva laž: O Jasenovcu, koji je i dalje tabu tema, nismo imali pojma i nema oprosta dok netko u ime države ne klekne. Pa cijeloj jednoj generaciji, ili više njih, Jasenovcem je ispiran mozak uz silna pretjerivanja i falsifikate i to je možda jedino o čemu nismo imali pojma. Svake godine državni vrh smjerno obilazi spomen područje i klanja se do zemlje. Trebali bi se valjda još i spaliti pred kamenim cvijetom.
Druga laž: Jasenovac je zlo, od kojega nema veće teme. Međutim, zar nisu jednako velike teme, recimo, Bleiburg, Vukovar, Ovčara, Srebrenica, Dubrovnik, ili Sarajevo. Ali to Zafranovića ne zanima, ne uklapa se u njegov narativ. Ne samo da o tim temama nikada nije pokušao nešto snimiti, nego nikada ta zla i ne spominje. On prema zlu, istraživanje čega je, kao, glavni motiv njegovih filmova, ima strogo selektivan, ideološki pristup.
Lažni disident
Treća laž: Morao je napustiti državu, u kojoj se ništa nije promijenilo od 1941./’45. Ovo je već standardna matrica, do neba vapijuća propagandistička mantra koja se ne odnosi samo na Zafranovića. Na isti je način stvorena legenda o Radi Šerbedžiji, Miri Furlan, Dubravki Ugrešić, Slavenki Drakulić, ili Goranu Babiću, što se uvijek koristi kao dokaz nedemokratskog, šovinističkog režima koji je devedesetih zavladao u Hrvatskoj. Nitko do njih nije bio prisiljen napustiti zemlju, napustili su je u vrijeme najsurovije agresije na nju (neki od njih su se sklonili baš u zemlju agresora), jer jednostavno nisu podnosili njezinu nezavisnost i slobodu, jer je nestajala Jugoslavija. Gdje god su stigli širili su negativnu propagandu o profašističkome režimu. I svi su se kad je rat prošao slobodno u nju vratiti, doživjevši neizmjernu pažnju i nove zvjezdane trenutke, čak i ispriku. U izjednačavanju 1941. i 1991. sadržana je duboka odbojnost i mržnja spram hrvatske današnjice i spram svake ideje hrvatske državnosti i nacionalne slobode.
Usred Zagreba i usred rata 1993. je taj isti Zafranović u produkciji HRT, za čijeg glavnog urednika kaže da je ratni zločinac, režirao Zalazak stoljeća/Testament L. Z. koji govori o ponovnom bujanju fašističke ideologije i nasilja u Hrvatskoj. O kakvom se filmu radi dovoljno govori činjenica da ga producent nikada do danas nije prikazao u svom programu, što ne znači i da ne će. Početkom dvijetisućitih vraća se L. Z. u Zagreb kako bi 2011. snimio svoju TV seriju o Josipu Brozu Titu Tito – posljednji svjedoci zavjeta, opet u koprodukciji državne televizije.
Nakon svega patetično i cinično domeće kako on govori u ime svog naroda, optužujući ga i tražeći oprost, u stvari optužujući ga. Izravno kaže kako je njegov narod u jednom trenutku počinio užasno zlo! O filmu Djeca s Kozare, koji će ovog proljeća doživjeti svoju javnu projekciju (uz film ide i TV serija) teško je govoriti, ali iz Zafranovićeva cijelog opusa, kao iz podataka o tome tko ga je producirao i financirao nije teško naslućivati njegov sadržaj, stil i poruke.
U službi propagande
U opusu njegovih poznatijih filmova bilježimo Okupaciju u 26 slika (1978), Pad Italije (1981), Ujed anđela (1984), Krv i pepeo Jasenovca (1985), Večernja zvona (1986)… Radi se o kombinaciji dokumentarno-igranih filmova o političko-povijesnim temama s pretenzijom da govore istinu. Na Zafranovićevu žalost, te su se filmske priče prečesto pokazivale kao čiste krivotvorine, izmišljotine i neukusna pretjerivanja. To se sada očito ponavlja, budući da djeca s Kozare, kako donose neka ozbiljna istraživanja, i nisu završavala u Jasenovcu. Nasilje i perverzije su dominantni Zafranovićev filmski jezik, koji više govori o psihičkom i moralnom stanju samog autora, negoli o stvarnim događajima. Za Okupaciju je čak Nenad Polimac, koji zacijelo nije blizak desnici, svojedobno napisao kako je taj film, doslovno, smeće, zbog čega je ovaj filmski kritičar imao nemalih problema. Naime, dirnuo je u redatelja pod državnom zaštitom, člana ideoloških komisija CK, koji danas veli kako je zbog istraživanja Jasenovca dosta stradao, što je još jedna velika obmana.
Djeca s Kozare nastala su uz silnu financijsku potporu Republike Srbije i Republike Srpske, autora je u audijenciju primio Milorad Dodik, koji se i nadalje drži mita o sedamsto do milijun stradalih, baš kao i Emira Kusturicu, velikog poštovatelja Slobodana Miloševića i branitelja pokolja u Srebrenici. Namjera filma nije ono da se ne zaboravi niti da se kaže istina, nego baš suprotno. Nema u toj nakani ništa humano, ništa pomirujuće, nego samo produbljivanje sukoba, straha, mržnje i nepovjerenja. Takva ideološka propaganda, koja se svodi na podgrijavanje teze o genocidnosti jednog naroda, služi uvijek kao topnička priprema za oružane agresije. Iz istih namjera i motiva snimljen je i posvuda ismijani film Dara iz Jasenovca. Ovaj put, kako je to primijetio i kolega Marijačić, u funkciji su te velikosrpske propagande, kako bi priča bila uvjerljivija, jedan nazovihrvatski redatelj, koji je dobro namirisao izdašni miris novca, kao i nekoliko glumaca iz Hrvatske, sličnog ideološkog profila.
Sve je, zapravo, već viđeno i sve je prozirno. Ostaje samo tamna dubina teško shvatljive mržnje kojom su ispunjeni pojedini redatelji, novinari, književnici, povjesničari i političari u samoj Hrvatskoj u odnosu na narod iz kojega su potekli. Hrvati su uvijek zločinci i svaki zločin nad njima je opravdan. No to je već jedna duga i teška povijesna priča o osvajačima, koji su prohujali našim prostorom, i vjernim slugama, o tužiteljima i flagelantima, prenosi Croativ.net.