Nedjelja, 13. listopada 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Šimini anđeli pakla: Željko Kucjenić Kuca – Prvi Brođanin koji je poginuo u Vukovaru

Postrojbu su uglavnom činili mladi ljudi koji su sredinom lipnja 1990. godine primljeni u policiju te prošli uvježbavanje u Obučnom centru MUP-a u Valbadonu…

Iako su doslovno imali rat u svome dvorištu, pripadnici ŠAP-a po zapovijedi su išli braniti cijelu domovinu i prošli sva ratišta: istočno-slavonsko i zapadno-slavonsko, južno bojište, akciju “Maslenica” te akciju “Medački džep”, a neizostavan i veliki doprinos ove jedinice bio je i u vojno-redarstvenim akcijama “Bljesak” i “Oluja”.

Jedan od prvih pripadnika Šiminih anđela i jedan od najmlađih u Obučnome centru, prvi Brođanin koji je poginuo u Vukovaru, bio je Željko Kucjenić – Kuca.

Željko Kucjenić, mlađe dijete Vlade i Terezije (Reze) Kucjenić, rođen je 2. siječnja 1970. godine u Đakovu. Osnovnu školu Mate Zvonarevića, danas OŠ Blaža Tadijanovića, pohađao je u Podvinju, a srednju školu završio je u Slavonskome Brodu.

Zdravko Sajfert, Željkov prijatelj iz djetinjstva, prisjetit će se Željka kao veseloga i razigranoga dječaka, ministranta u župi sv. Antuna Padovanskoga, nogometaša NK Borac iz Podvinja, danas NK Podvinje, folkloraša u KUD-u Podvinje, a potom u FAB-u, folklornom ansamblu iz Slavonskoga Broda.

“Takav je Kuca bio, veseo, društven, u svemu razigran, u svemu prvi, aktivan u crkvenom i društvenom životu. Znali smo izaći s kolegicama iz KUD-a na plesni podij u hotelu i napraviti pravu predstavu, cijela dvorana gledala bi kako plešemo. Večer prije njegova odlaska u Vukovar našli smo se u istom tom hotelu i popili piće, rekao mi je kamo ide, to je bilo zadnji put da sam ga vidio. Nikada više nisam imao, niti ću imati takvoga prijatelja”, ispričao je Sajfert.

Po dolasku u Vukovar Željko Kucjenić je, kao i ostali pripadnici njegove postrojbe, izvršavao različite zadaće iz domene tadašnje jedinice za posebne namjene PU Slavonski Brod.

Dana 26. kolovoza 1991. godine, u ranim jutarnjim satima, nakon što je iz smjera Trpinje započeo snažni napad četnika i tzv. JNA topništvom i teškom mehanizacijom, dio Željkove jedinice ostao je prikliješten u dvorištu jedne od kuća prema izlazu s Trpinjske ceste.

Budući da zbog nedostatka sredstava veze nisu imali komunikaciju, Željko je, prema zapovijedi, vozilom tražio policajca Zlatka Lucića, koji je dužio protutenkovski bacač granata M 57, kako bi pomogli suborcima, a nakon što ga je pronašao, zajedno su se pod žestokim granatiranjem probili do svojih položaja iza Lipovačkoga puta.

Oko osam sati ujutro, u trenutku dok je naslonjen na ogradu pucao prema neprijateljima, tenkovska granata pogodila je rub kuće iza njegovih leđa, a Željko je od posljedica ranjavanja na mjestu preminuo.

U trenutku Željkove pogibije pripadnici specijalne policije iz Slavonskoga Broda Zlatko Lucić i Ivan Vrljić također su ranjeni, Zlatko lakše, Ivan teško. Njihov suborac Ratko Brico, jedan od policajaca koji su tada bili s njima, poginuo je nepunih mjesec dana kasnije, 17. rujna 1991. godine, na Mitnici u izravnoj borbi prsa o prsa, na vrlo malom prostoru, s pripadnicima neprijateljske vojske koji su pod okriljem noći prošli između obrambenih redova branitelja te zauzeli jednu od kuća u Ulici hrvatske nezavisnosti.

Nakon prestanka granatiranja i povlačenja neprijatelja tijelo Željka Kucjenića izvučeno je i otpremljeno u Podvinje gdje je uz počasti pokopan na mjesnome groblju.

Željko Mrnjavčević, Kucin prijatelj iz osnovne škole, prisjetit će ga se riječima:

“Bio je jako vrckav i nestašan, rumenih obraščića za koje bi ga nastavnica iz likovnog uvijek uštipnula kada bi prolazila pored njega. Išao je na folklor, volio je plesati, bili smo zajedno u izviđačima, ministrirali u crkvi. Pamtim ga kao vrlo dragu osobu i njegovo stalno nasmijano lice. Kada je počeo rat, za mnoge su to bile tek reportaže u Dnevniku ili nešto što se događa negdje drugdje. Netom prije negoli je Kucjenić poginuo, vratio sam se iz Mūnchena. Kada sam čuo za njegovu pogibiju, rat više nije bio negdje tamo. Na sprovodu me prolazila jeza, nepregledna kolona ljudi od crkve do groblja. Mislim da je bilo nekoliko tisuća ljudi, više nego što Podvinje ima stanovnika. Došao sam kući i plakao kao kišna godina. Osjećao sam tugu, ali i sram. On je poginuo, a ja sjedim bezbrižno u kući iako sam se prijavio sam u policiju i čekao da me pozovu. Ubrzo sam se prijavio i u ZNG kao i mnogi iz ulice, kao mnogi prijatelji iz razreda. Željkov sprovod mi je promijenio život. Počivao u miru Božjem, prijatelju”.

Na dan kada je poginuo, Željko Kucjenić, sin i brat, imao je samo dvadeset i jednu godinu. Željko, nismo te zaboravili.

Autor / Tanja Belobrajdić

Najnovije

Marković: Srpska crkva ratne zlikovce, popove, proglasila svecima

U tijeku junačke obrane srpskog kukavičluka i bježanije na Mojkovcu, dostojne obrane u Termopilskom klancu, genocidni Aleksandar Karađorđević – Palikuća je već bio isplanirao...

13. listopada 1991. Široka Kula – četnički pokolj u ličkom selu, još se ne zna mjesto kostiju…

Krajnji cilj svih četničkih pokolja bio je etničko čišćenje Like od Hrvata i stvaranje Velike Srbije na tom hrvatskom teritoriju. Široka Kula je selo...

Jonjić o ovlastima predsjednika Republike Hrvatske

Fito:Boris Šćitar   Kandidat za hrvatskog predsjednika Tomislav Jonjić  naveo je kako nikada pojedincu ne bi dao prevelike ovlasti jer može se jednom opet dogoditi za...

13. listopada 2000. Deklaracija o Domovinskom ratu – Što ona donosi?

Nakon smrti predsjednika Tuđmana (ali i već za njegova života) na poticaj hrvatske javnosti, branitelja i domoljuba donesena je Deklaracija o Domovinskom ratu.   Bio je...

Biblijska poruka 13. 10. 2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Izdržati Isusov pogled

Mk 10,17-30   Dok je Isus izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?«...