SJEĆANJE NA ANDRIJU ČORDAŠA
Da sam znao, majko moja stara,
Da će život kaznit’ me ovako,
Ne bih našeg ostavlj’o atara,
Makar gladan na ledini plak’o.
Nisam znao koliko ću željet’
Pjesma pijetla da me budi zorom,
Da naš vranac k’o nekad zanjišti
Kad krenemo u svatove šorom.
Nit’ sam znao koliko mi vrijede
Njive oca, brazda i ravnica,
Grunt i muka pokojnoga djeda,
Stara nošnja, kapa i tkanica.
Sjećaš li se, majko, kad si rekla:
”Nemoj, sinko, ići s rodne grude.
Tvoja mati znojem kruha stekla,
I tvoje će Bog pogledat’ trude.”
Vjetar tužne donosi mi vijesti –
Opustjet će Slavonija naša.
Plačem, majko, stazama tuđinskim
I spominjem Andriju Čordaša.
Nije sanj’o blago ni dukate,
”Sretan čovjek, koji malo treba.
Jao onom koga vrag zavede”
Ne će primit’ blagoslova s Neba.
Skromnom stvoru zlato sreća nije,
Dosta mu je imat vode, kruha.
Sreća mu je krilo Slavonije
Dobri ljudi graničarskog duha.
Majko draga, muke mučim dosti,
Gruba kazna slatkog sanka ne da.
Ak’ mi tuđa zemlja skrije kosti,
Proplakat će duša mojeg djeda.
Blago tebi, Andrija Čordašu,
Iz ravnice nisi ići htio.
Slavoniju bogatstvom si zvao,
Naš te narod pjesmom okitio.
Marija Dubravac