Da, istina, ako preživiš i ostaneš »čitav« u glavi, u tebi se stvori takav prkos da mene, ali i desetke mojih kolega iz Čanka, ništa nije moglo zaustaviti sve dok nismo okončali priču u Oluji, kaže Igor Juraga…
Ono što nikad neću zaboraviti je to da je bilo – užasno hladno. Neki su spominjali čak i minus 25. Nije mi tako djelovalo. Znaš, kad te strah, adrenalin nekako pokreće tijelo na obranu. Pa tako i od hladnoće. Bili smo svi redom u najmanju ruku – zbunjeni. Praktično, svega nakon nekoliko sati od dolaska u Liku, na ratište koje se zbog čitavog niza razloga, od konfiguracije terena, klimatskih uvjeta i silne disproporcije u snazi, brojnosti ljudstva pojedinih vojski, slovilo za jedno od najtežih u ratnom vihoru u kojem je gorjela skoro čitava Hrvatska, poslali su nas u – Čanak.
Mračni i hladni dani
Sjećanje je to Igora Jurage, dečka u najboljem dobu mladosti. Rođen je naime 1964. godine, a u 128 brigadu HV-a mobiliziran je na jesen 1991. Diplomirani ekonomist, bivši gimnazijalac, pravi riječki dečko, tolerantan i uljuđen, našao se tako s još stotinama i stotinama Riječana na ličkom ratištu. Nakon kraće obuke, put Like krenulo se 8. prosinca 1991. godine. Na tom je ratištu, stacioniranih u Gospiću, kasnije i na širem perušićkom prostoru, od 5. prosinca već bilo na stotine hrvatskih vojnika.
Uz domaće ljude počeo se stvarati nukleus koji ne samo da će zaustaviti daljnji prodor srpskih paravojnih jedinica, »Beli orlovi« su bili najbrojniji, kao i temeljito pročišćene JNA, nego će i 1995. godine osloboditi skoro cjelokupni teritorij Hrvatske. Mada, ti mračni, hladni i u svakom slučaju turobni dani u Lici nisu izgledali ni najmanje pobjedonosno.
Kada se i osobno vratimo sjećanjima u ta vremena, donio je Čanak još mnogo toga. Uz strateški cilj obrane Ramljana do kojih Srbi nikad nisu stigli, donio je, nakon strašnog šoka i potpuno – otrežnjenje. Kad je do Rijeke stigla vijest o stradanjima u Čanku, konkretnim imenima, ali i strepnji za zarobljene, nestale, one koji su kroz snijeg lutali do slobode, i u njoj je zavladao silni strah. I u Rijeci je zavladao totalni mrak. Ali, i u Rijeci je na Čanku izrastao – prkos.
Sve do tada mnogo se strahovalo, pa se u jednom nemalom dijelu populacije, kao i političke javnosti, znala provlačiti misao kako to nije naš, riječki rat. Kako to ratuju ljudi na područjima gdje su se oduvijek susjedi mrzili. Kad su pak u Čanku stradali naši susjedi, prijatelji ili znanci, više nije bilo dvojbi: rat je, okupacija je, neprijatelj je koji ne preže ni pored čim, sila je koja će svakom od nas dođe li u situaciju – skinuti glavu. Pa je i u Rijeci, nakon straha i mraka koji je zavladao 10. prosinca, svanulo opće – svjetlo prkosa!
– Mi smo praktično iz ugode doma, sigurne Rijeke došli u pakao Like. Ona je pak najvećem broju od nas bila je potpuno nepoznata. Znaš, ono kad te voze prema nekom selu za koje nikad nisi čuo, kad se nalaziš u nekom kraju koji ni na koji način ne možeš definirati. Gdje smo mi, a gdje su oni? Kakav je reljef, gdje je naša sigurnost, gdje nisu minska polja… Šutiš. Svi šute i gledaju u prazno.
S prometnice Perušić – Otočac, u Ličkom Lešću skrenuli su put Ramljana. Za većinu unutar ne u cijelosti popunjene satnije, jer bilo ih je osamdesetak, totalna egzotika. Teško je iz današnje perspektive promatrati Liku tog doba. Danas je to kraj ispresijecan autocestama, kraj rastućeg turizma, zanimljiv i nekako – svijetao. Tada, za najkraćih i najpaklenijih dana 1991. godine, bio je to čisti – mrak. Crn, gust, neprohodni mrak. Zbog ubojstva hrvatskih policajaca na Žutoj Lokvi, do Gospića se moralo putovati preko Karlobaga. Pa strmim usponom do Baških Oštarija te onda niže, u srce Like. Trajalo je to u trošnim autobusima satima.
– Kažem, došli smo 8. prosinca, iduće popodne smo krenuli prema Ramljanima da bismo kasno 9. prosinca stigli u Čanak. Ništa nismo razaznavali, a kad sam puno godina kasnije konačno skupio hrabrosti pojaviti se u tom mjestu, selu, bio sam opet izneneđen: kuće u dolini, u »čanku« okružene brdima tada prepunim neprijatelja, sjeća se Juraga.
– Zadatak te satnije 128. brigade, uključuje se u razgovor bojnik Ivan Lerga, tada zapovjednik 2. bojne, bio je onemogućiti neprijatelja u daljnjem prodoru prema Ramljanima. Tamo su naime bile velike rezerve goriva koje je JNA trebala za nastavak ratovanja, za nastavak okupacije. K tome, Ramljani su kota s koje se mnogo toga kontrolira, posebno Gacka dolina tako da bi i prodor prema Velebitu, izbijanje na potez između Senja i Karlobaga bilo znatno otvoreniji, ističe Lerga, danas predsjednik Udruge 128 brigade.
Nije bilo izlaza
S njim se slaže i brigadir Stanislav Linić. On je kasnije došao u 128. brigadu, dok je u to vrijeme bio raspoređen na karlovačkom ratištu.
– Osvajanjem takvih značajnih pozicija preokreće se tijek ratovanja. Srpske jedinice nisu bile daleko od Dumana i Ramljana, zračnom linijom to je vrlo mali prostor, no dolaskom u Ramljane kontrolirale bi, odnosno učinile krajnje nesigurnim jako veliki dio tada još uvijek slobodnog hrvatskog prostora. Da ne govorimo kako bi s korištenjem zaliha goriva u Ramljanima dobili pogon za svoje mehanizirane jedinice jer JNA u to vrijeme uistinu nije nedostajalo tehničke sile, ističe Linić.
Večer 9. prosinca prošla je relativno mirno. Tek poneki zalutali rafal.
Trošne kuće, velika hladnoća. Svi su samo željeli nekako se ugrijati i barem na kratko okrijepiti se snom. Strah se jako osjećao, no on vrlo brzo, kad se ljudi nađu u situaciji koju ne mogu promijeniti, a iz Čanka se nije imalo kud, izrasata u prkos. Snagu i odlučnost. Sve dok nije stigla zora.
– Počelo je stravično jutro.
Zasipali su nas sa stotinama, tisućama granata. Tukli su po nama iz sveg raspoloživog oružja. Bili smo praktično nemoćni. S nama je u selu bilo i nemalo mještana. Počela su prva stradanja. Ispred mojih očiju, a svega nekoliko desetaka sati prije toga bio sam u Rijeci, mirnoj i sigurnoj, počeli su ginuti moji suborci.
– Osvajanjem takvih značajnih pozicija preokreće se tijek ratovanja. Srpske jedinice nisu bile daleko od Dumana i Ramljana, zračnom linijom to je vrlo mali prostor, no dolaskom u Ramljane kontrolirale bi, odnosno učinile krajnje nesigurnim jako veliki dio tada još uvijek slobodnog hrvatskog prostora. Da ne govorimo kako bi s korištenjem zaliha goriva u Ramljanima dobili pogon za svoje mehanizirane jedinice jer JNA u to vrijeme uistinu nije nedostajalo tehničke sile, ističe Linić.
Večer 9. prosinca prošla je relativno mirno. Tek poneki zalutali rafal. Trošne kuće, velika hladnoća. Svi su samo željeli nekako se ugrijati i barem na kratko okrijepiti se snom. Strah se jako osjećao, no on vrlo brzo, kad se ljudi nađu u situaciji koju ne mogu promijeniti, a iz Čanka se nije imalo kud, izrasata u prkos. Snagu i odlučnost. Sve dok nije stigla zora.
Četničko iživljavanje
Četničko iživljavanje u Čanku je 10. prosinca životima platilo osmero mještana Čanka i 28 hrvatskih branitelja iz redova MUP-a RH, 128. brigade ZNG Sv. Vid Rijeka, 133. brigade, 111. brigade i 1. gardijske brigade Tigrovi. Poginuli pripadnici 128. brigade HV Sv. Vid Rijeka bili su Franjo Matašić, Ivan Radica, Ivoslav Škaron, Miljenko Benaš, Zlatko Liker i Boris Čavlina. Najmlađi od njih, Ivan Radica imao je samo 23 godine…
Neprijatelj je bio mnogostruko jači, počelo je pregrupiranje, povlačenje. Ali kud? Kojim putem napustiti pakao Čanka? A ljudi su ginuli. Ipak, većina se izvukla. Na žalost poginulo je pet hrvatskih branitelja, među njima i Franjo Matašić, i to kao prvi poginuli zapovjednik HV-a, dok je pet ljudi iz 128 brigade palo u srpske ruke. Kako su nam kasnije, nakon razmjene, pričali – mnogo bi im bilo draže da su odmah bili ubijeni nego da su prolazili ono što im je priredilo iživljavanje srbijanske vojske i paravojske u zatvorima Korenice i Knina.
Jedan dio satnije se u tom metežu izgubio tako da je satima, dan i noć lutao u snijegom zametenim gudurama tog dijela Like kako bi se na kraju ipak dočepao slobode. Na žalost, mnogi od njih posljedice su imali čitavog života. I dok se rane i smrzotine nekako saniralo, psiha je zauvijek, kod onih koji su još uvijek živi jer mnogo je ljudi iz te operacije oboljelo od zlokobnih bolesti i prerano napustilo ovaj svijet, ostala zarobljena u užasu Čanka.
Ljudi i neljudi
– Da, istina, no kako sam rekao: ako preživiš i ostaneš »čitav« u glavi, u tebi se stvori takav prkos da mene, ali i desetke mojih kolega iz Čanka, ništa nije moglo zaustaviti sve dok nismo okončali priču u Oluji. Ja konkretno kao pripadnik 8. domobranske pukovnije. Ono što me raduje, a karakterizira i najveći dio pripadnika s kojima se sastajemo unutar Svetog Vida, kluba 128 brigade, je činjenica da nakon toga nikog ne mrzim. Ne dijelim ljude ni po kojem kriteriju osim po – ljudskosti.
Pakao Čanka većini od nas pokazao je koliko daleko može ići ljudska monstruoznost. Što su samo radili ljudima koje su zarobili – skidali su ih do gola i takve držali u snijegu, na enormnoj hladnoći, vezivali i tukli! Zvjerski. A mi smo tada shvatiti da su ljudi – ljudi. Kad su ljudi. Ma tko i odakle bili. Ali i to da su neljudi – jednostavno neljudi, bez ikakvog drugog predznaka, završio je Juraga.
Izašli smo iz Kluba 128. brigade, na sušačkoj placi. Svaki na svoju stranu. Rijeka je bila mirna, oblaci su se razilazili. Nakon sv. Nikole slijede brojna druga prosinačka blagdanska događanja. I barem danas sjećanje na Čanak. Mjesto koje je uz mnoge druge ponosne točke Domovinskog rata donijelo Rijeci i Hrvatskoj – slobodu.
T.H.
