SLOBIN HRVAT, ŠEF TAJNE POLICIJE FRENKI SIMATOVIĆ, I JOVICA STANIŠIĆ OSUĐENI: “Presuda je dokaz da rat nije bio građanski!”

Žalbeno vijeće Rezidualnog mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MICT) u Haagu proglasilo je u srijedu bivše čelnike Službe državne sigurnosti Srbije Jovicu Stanišića i Frenkija Simatovića krivima i za ubojstvo počinjeno u lipnju 1992. u Hrvatskoj u Daljskoj Planini koje su počinile Arkanove postrojbe.

Glavni haški tužitelj Serge Brammertz objasnio je zašto je ova presuda toliko važna.

– Ovo pokazuje da se nije radilo o građanskom ratu nego međunarodnom sukobu u kojem su veliku ulogu igrala politička rukovodstva susjednih zemalja.

Za razliku od prvostupanjske presude, Žalbeno vijeće zaključilo je da su Stanišić i Simatović bili dio udruženog zločinačkog pothvata koji je dirigirao zločinima na području BiH i Hrvatske i to zašto što je SDB (Služba državne bezbednosti), kojem su bili na čelu, plaćao Arkanove postrojbe, objašnjava direktor BIRN-a BiH Denis Džidić koji izricanje presude prati uživo u Haagu.

Žalbeno vijeće utvrdilo je da je Tužiteljstvo eliminiralo svaku sumnju da je SDB plaćala ljude koji su vodili Srpsku dobrovoljačku gardu, isplaćivala značajne iznose novca i da su Stanišić i Simatović bili odgovorni za te isplate, piše Detektor.ba.

Dakle, Žalbeno vijeće proglasilo je Stanišića i Simatovića krivima da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu u sklopu kojeg su se provodile deportacije, prisilno premještanje, progon i ubojstva civila.

Obojica su dobili po 15 godina zatvora, a izricanje presude je završeno.

Vijeće, koje je vodila sutkinja Graciela Gatti Santana, odbacilo je žalbe Stanišića i Simatovića, a djelomično je usvojilo žalbu tužiteljstva koje je tvrdilo da je prvostupanjsko vijeće pogriješilo kad nije Stanišića i Simatovića osudilo temeljem odgovornosti za udruženi zločinački pothvat.

Žalbeno vijeće Rezidualnog mehanizma povećalo im je kazne zatvora na 15 godina za zločine koje su počinile srpske snage na području bivše Jugoslavije.

Raspravno je vijeće u svojoj presudi 2021. zaključilo da je postojao udruženi zločinački pothvat i da mu je zajednički zločinački cilj bio prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba iz velikih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine počinjenjem ubojstava, deportacije, prisilnog premještanja i progona. No, utvrdilo je da su Stanišić i Simatović doprinijeli zajedničkom zločinačkom cilju jedino u vezi sa zločinima u Bosanskom Šamcu, te ih je oslobodilo odgovornosti za udruženi zločinački pothvat na osnovu toga da nije dokazano da je netko od njih dvojice dijelio zajedničku namjeru da se ostvari zajednički zločinački cilj.

Žalbeno vijeće je, prema presudi objavljenoj u srijedu, utvrdilo da je raspravno vijeće u tome pogriješilo i utvrdilo je da su Stanišić i Simatović imali zajedničku namjeru ostvariti zajednički zločinački cilj te da su odgovorni kao pripadnici udruženog zločinačkog pothvata za zločine koje su razne srpske snage počinile 1992. u Bosni i Hercegovini – u Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju i Sanskom Mostu, i za zločine počinjene 1995. u Trnovu i Sanskom Mostu te za ubojstvo počinjeno u Daljskoj Planini u Hrvatskoj u lipnju 1992.

Tužiteljstvo je u svojoj žalbi tvrdilo da se Stanišiću i Simatoviću mogu pripisati brojni zločini u Hrvatskoj – u Kijevu, Vrliki, Drnišu, Hrvatskoj Kostajnici, Saborskom, Škabrnji, Bruškoj, Marnovićima, Dalju, Erdutu, Vukovaru jer su ih počinile jedinice koje su bile pod njihovom kontrolom ili kontrolom drugih članova udruženog zločinačkog pothvata, no žalbeno vijeće te osnove žalbe nije prihvatilo.

Suđenje Stanišiću (72) i Simatoviću (73) jedino je koje je preostalo MICT-u kao nasljeđe rada Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

Proces protiv Stanišića i Simatovića počeo je prije 20 godina kada je haško tužiteljstvo dvojicu pripadnika režima srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića optužilo za ratne zločine na području bivše Jugoslavije početkom 90-ih u Hrvatskoj i BiH te su uhićeni u ožujku 2003. u Srbiji i ubrzo prebačeni u haaški pritvor.

Obojica su bila optužena za ratne zločine i etničke progone u Hrvatskoj i BiH, a u prvostupanjskom suđenju pred ICTY-jem 2013. godine oslobođeni su krivnje jer su suci tada zaključili da nije dokazano ni njihovo sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, ni da su planirali i zapovjedili zločine koji su im stavljeni na teret, kao ni pomagali u njihovu izvođenju.

Žalbeno je vijeće 2015. prihvatilo žalbu tužiteljstva i poništilo prvostupanjsku presudu te je naložilo ponovno suđenje koje je održano pred nasljednikom ICTY-ja – rezidualnim mehanizmom za međunarodne kaznene sudove (MICT) i završilo je 2021. osuđujućom presudom od 12 godina zatvora kada su nepravomoćno bili proglašeni odgovornima za pomaganje i podržavanje kaznenih djela ubojstava kao kršenja zakona i običaja ratovanja i zločina protiv čovječnosti te kaznenih djela deportacije, prisilnog premještanja i progona muslimanskog i hrvatskog stanovništva kao zločina protiv čovječnosti koja su počinile srpske snage nakon zauzimanja Bosanskog Šamca u travnju 1992. i za to su dobili svaki po 12 godina zatvora.

Simatović je po nacionalnosti Hrvat, podrijetlom iz sela Čibača u Župi Dubrovačkoj. Rođen je u obitelji Pere Simatovića, visokog časnika JNA i dužnosnika Vaterpolo kluba Partizan i Nede Winter, koja je osim Franka, imala i kćer Dubravku udatu Horvat. Ime je dobio po njegovom djedu po majci Franku, osnivaču odvjetničkog ureda u Bjelovaru, i suradniku doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita. Simatović je završio Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Beogradu, zajedno s budućim šefom Službe državne bezbednosti (od 1992. “Resor državne bezbednosti” Republike Srbije) Jovicom Stanišićem i novinarom i piscem Dejanom Lučićem.

U doba velikosrpske agresije bio je srpski obavještajac, osnivač i zapovjednik Jedinice za specijalne operacije (JSO) (1991. – 1998.). Pripadnici te jedinice su ostali poznati i pod imenom Frenkijevci (njezini dijelovi su tijekom vremena prepoznavani kao “Knindže”, “Tigrovi”, “Vukovi”, “Arkanovci”, “Beli orlovi” tj. “Šešeljevci”, “Škorpioni” i dr., prikrivajući pritom svoja djelovanja u Hrvatskoj i BiH 1991. – 1996. te svoju izravnu podređenost Službi državne bezbednosti Republike Srbije) koje su ponijeli od svog zapovjednika.

U UDBI je imao najduži radni staž od 25 godina. Sam Frenki je 1993. godine bio imenovan zamjenikom Jovice Stanišića, šefa SDB-a. Na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku, bio je ključna osoba za osnivanje i naoružavanje srpskih paravojnih postrojba u Hrvatskoj, a i šire. Dok je Stanišić više bio politički angažiran, Simatović je bio terenski čovjek i de facto stvarni zapovjednik srpskih paravojnih postrojba: upravo je on nadgledao i koordinirao rad kako srpskih paravojnih postrojbi, tako i specijalnih postrojba zaduženih za posebne zadatke, kao što je npr. bila JSO. Na početku pobune u Kninu došao je kao novinar pod pseudonimom, a sve u svrhu upravljanja i obučavanja izvršitelja pobune: tako je obučavao Dragana Vasiljkovića, zvanog Kapetan Dragan, zapovjednika Knindža. Upravljao je i budućim predsjednikom RSK, Milanom Martićem i na taj način je onemogućio Martiću djelovanje na vlastitu ruku, nego sve po naređenju Beograda. Po svjedocima, njegovi ljudi koristili su moderno zapadno oružje i “nikakva vojska ni policija nije smjela dirati ih”.

Bio je pomoćnik i novog šefa SDB-a Rade Markovića, koji se više puta žalio da nakon preuzimanja upravljanja Službom državne bezbednosti nije uspio uspostaviti kontrolu nad Simatovićem i njegovom Jedinicom za specijalne operacije.