Četvrtak, 23. svibnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

SLOBODA JE STANJE UMA

 

                                    Činjenica da milijuni ljudi imaju iste poroke

                                                  ne pretvara te poroke u vrline

                                                       (Erich Fromm, Zdravo društvo)

 

 U veljači 2016. godine, na svoj 69. rođendan, na slobodu je poslije 44 godine robije od čega je 43 godine proveo u samici, pušten Albert Woodfox, čovjek s najduljim zatvorskim stažem u povijesti SAD-a.

Tako drakonska kazna i pogotovu tolika duljina boravka u samici, izazvali su rasprave diljem svijeta, pa i kritike brojnih međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, napose Amnesty Internationala.

Woodfox je bio pripadnik Crnih pantera (radikalne organizacije koja se borila za prava crnaca a protiv policijskog nasilja što je u to vrijeme u uvjetima rasne polarizacije vrlo izraženo u američkim kaznionicama pogotovu prema ljudima crne boje kože), a osuđen je s još dvojicom pripadnika iste organizacije bez materijalnih dokaza za ubojstvo zatvorskog čuvara u Louisiani, 1972., gdje je izdržavao kaznu zbog oružane pljačke.

Apelacijski sud SAD-a 20. studenoga 2014. godine izrekao je konačni pravorijek i ukinuo presudu, ali Woodfoks nije pušten na slobodu, te je njegov odvjetnik u travnju 2015. godine podnio zahtjev za bezuvjetno oslobađanje uz pismeno jamstvo i tek nakon što je tužiteljstvo odustalo od ponovnog suđenja, 19. veljače 2016. godine je izašao iz zatvora.

U skučenoj ćeliji u kojoj nije mogao napraviti više od 5 – 6 koraka, uz sat šetnje na svakih 23 sata stroge izolacije i bez ikakvoga kontakta s drugim ljudima, Woodfox je i nakon svega ostao psihički zdrav, unatoč svim spomenutim okolnostima, pa i činjenici da je i poslije poništavanja presude i dalje ostao u zatvoru.

U svojim kontaktima s novinarima nakon izlaska je tvrdio kako mu je boravak u zatvoru omogućio da očvrsne i postane vođa – što inače u normalnim okolnostima, na slobodi, ne bi bio slučaj. Kroz sve te godine, u krajnje surovim uvjetima preživljavanja, ono što ga je održalo bio je prkos i spoznaja da se ne smije prepustiti strahu, što ga je mentalno jačalo.

Umjesto pokornosti i poslušnosti (čemu podliježe većina robijaša), on i drugi pripadnici Crnih pantera su usprkos posljedicama i brutalnosti stražara koji su surovo kažnjavali svaki neposluh, pružali otpor i uzvraćali na rasističke komentare i uvrede, odupirali se naredbama, iz protesta stvarali buku i tresli rešetkama, ali najdjelotvorniji je bio štrajk glađu – pogotovu kad je trajao dulje od tri dana i ako je u tomu sudjelovalo više zatvorenika. Naime, u slučaju štrajka glađu duljega od tri dana, o tomu se moralo izvijestiti Odjel o javnoj sigurnosti i ispravkama, a to je onda značilo i mogući dolazak državnih službenika, što je zatvorska uprava po svaku cijenu nastojala izbjeći, pa su štrajkaši iz svega povremeno izlazili kao moralni pobjednici.

Za njih koji su se nalazili u krajnje teškim i ponižavajućim okolnostima, svaka ta pobjeda koliko god mala i na prvi pogled beznačajna bila, imala je neprocjenjivu vrijednost: jer dokazivala je kako je moguće pružati otpor sustavu koji u srazu sa spremnošću zatvorenika na krajnju žrtvu gubi svoju moć. I to je potom dizalo adrenalin svima koji su se borili i davalo im snagu za daljnje akcije, dok je na stražarsko osoblje i upravu kaznionice djelovalo deprimirajuće. Dakako, nije zanemarivo niti to što su u zatvoru u kojem su kaznu izdržavali Woodfox i njegovi prijatelji, golemu većinu zatvorenika činili crnci, što je svakako stvaralo uvjerenje o nadmoći u odnosu na bijele stražare – unatoč fizičkoj podređenosti.

Iz navedenog slučaja, osim pouke da je otpor uvijek moguć, možemo izvući barem dva zaključka:

  • prvi bi mogao biti, da čovjek čak i u uvjetima dugotrajnog lišenja slobode i potpune podređenosti u fizičkom smislu može zadržati (pa i jačati i dalje razvijati) svoju unutarnju (mentalnu) snagu i volju za otporom i ostati psihički zdrav;

 

  • i drugi, da sustav nikad nije svemoćan, kakvom god silom raspolagao i kako god dobro organiziran bio – pogotovu kad se sretne s pasivnim otporom pojedinaca ili skupina koji su pripravni ići do kraja, pa i po cijenu svojih života. Tada se i kod samih mučitelja (koliko god bešćutni bili) javljaju dileme i nedoumice vezano za svrhu kažnjavanja, a motivacija za primjenu sile neminovno opada.

Irski revolucionar Robert Gerard Sands i njegovi prijatelji (članovi IRA-e) 1. ožujka 1981. godine započeli su po unaprijed utvrđenom redoslijedu štrajk glađu. Mada su istaknuli svojih pet zahtjeva za poboljšanje uvjeta u zatvorima, pravi je razlog bio borba za status političkih zatvorenika jer se nisu mirili s time da ih Englezi tretiraju kao kriminalce. Nakon toga vlasti su bile primorane na popuštanje zahtjevima, pa je Sands uskoro izabran i u parlament (ali, tri tjedna kasnije, poslije 66 dana štrajka glađu umire u bolnici u 27. godini života).

Koliko god ovo sličilo “pirovoj” pobjedi, taj je događaj bio od izuzetne važnosti za Sjevernu Irsku i sve one koji su se borili za njezinu samostalnost, a bitno je doprinio i promociji ciljeva IRA-e u svjetskoj demokratskoj javnosti i medijima.

Postoje i brojni drugi slučajevi u kojima su ljudi prolazeći kroz slična teška iskušenja (dugotrajne izolacije u ponižavajućim i surovim uvjetima) pronalazili snagu u vjeri ili svojim idealima i tako iz zatvora izlazili čak mentalno jači i duhovno bogatiji nego su bili prije – pa su mnogi tvrdili kako ih je to iskustvo čak dodatno izgradilo, obogatilo i pomoglo im da dođu do nekih spoznaja o sebi i svijetu koji ih okružuje do kakvih u uobičajenim okolnostima (na slobodi) vjerojatno nikad ne bi došli.

Dakle, sloboda nije svrha samoj sebi. I zato se čovjek za nju bori uvijek s razlogom. Motivacija onoga koji je vođen nekim idealom (višim ciljem) u pravilu se ne svodi na to da se biološki preživi po svaku cijenu, nego je u pitanju svjesna žrtva, pri čemu se cilj pretpostavlja preživljavanju. I što je spremnost na žrtvu veća, veće su i šanse da se taj cilj ostvari.

Tanka je linija između slobode i ne-slobode

Težnja za slobodom jedan je od najjačih ljudskih poriva i borba za nju je oduvijek pokretala i mijenjala svijet. Pri tomu, dakako, moramo uzeti u obzir kako mi u današnjim potrošačkim društvima obično krajnje pojednostavljeno gledamo na pitanje slobode, budući da je uglavnom promatramo kroz prizmu političkih ili građanskih sloboda i ne rijetko gubitak slobode svodimo na ograničavanja fizičkog kretanja i djelovanja, dok zanemarujemo onu njezinu drugu i mnogo važniju stranu sadržanu u metafizičkoj (emocionalnoj, mentalnoj i duhovnoj) dimenziji, a koja nas u krajnjoj liniji određuje kao smislena ljudska bića s vlastitom voljom, promišljanjima, osjećajima, htijenjima i sklonostima.

Neograničene i apsolutne slobode nema. Čovjek – pojedinac, ma kako pametan i moralan bio, nije niti može biti mjerilo ljudskog bitka, pa ni slobode kao njegove bitne sastavnice. Svaki njegov pokušaj dosezanja granice te apsolutne i pune slobode tako što postavlja sebe u središte Univerzuma prije ili kasnije završava neuspjehom i konačno se pretvara u destrukciju i ne-slobodu, jer u suštinskom smislu, djelovanje takvih jedinki uvjetovano je nagonima, instinktima, ne rijetko i fikcijama i to nije put ka samoostvarenju ljudskog bića niti promatrajući s objektivnog stanovišta može biti racionalan model za strukturiranje ličnosti pa ni organiziranje uređene zajednice ili društva.

Budući da sloboda nije sama sebi svrha, a čovjek kao nesavršeni i ograničeni stvor ne može biti mjerilo objektivne stvarnosti pa samim time i vlastitog bitka i egzistencije, moralne i etičke norme i ograničenja su nužni kako bi njegovo djelovanje poslužilo osobnom samoostvarenju ali i stvaranju harmoničnih odnosa u zajednici s ljudima na koje je upućen i s kojima dijeli životni prostor.

Po Hegelu “istinska sloboda jest moralnost”.

I to nije nikakva pomodarska floskula niti jeftino moraliziranje, nego suštinsko određenje slobode kao razumske i konkretne, a ne apstraktne kategorije. On pravi jasnu razliku između slobode i samovolje (pri čemu se pod samovoljom podrazumijeva to da pojedinac proizvoljno slijedi vlastite nagone i sklonosti). Budući da samovolja nije temelj samoostvarenja razumskog ljudskog bića i harmonije u društvu (pogotovu ne u onom opće-humanističkom univerzalnom pogledu – gdje se dobro i ljudska sreća uzimaju kao vrhunske vrijednosti ka kojima pojedinac i zajednica teže), iz toga proizlazi kako su moralnost i etičnost ono što nas suštinski određuje i čime su konačno određene i granice naše slobode.

Ako pojedinac uzima sebi za pravo činiti u ime vlastite slobode bilo što na štetu drugih, onda je to suštinska negacija slobode, jer slobode ili ima ili nema – ako je nema za sve članove zajednice ili države, onda to društvo nije slobodno.

Imamo li u vidu kako je svakoj težnji za zadovoljavanjem potreba krajnji cilj zadovoljstvo, blagostanje ili sreća, nameće se pitanje: kako ostvariti tu sreću?

Filozof, psiholog i psihoanalitičar Erich Fromm u svome djelu Zdravo Društvo kaže:

“Kao što se fiziološke potrebe moraju zadovoljiti da čovjek ne bi umro, tako se i ljudske potrebe moraju zadovoljiti da čovjek ne bi poludio”, ali se osvrće i na čovjekovu težnju za postizanjem sreće i zaključuje kako  “neograničeno zadovoljenje svih želja ne vodi dobrobiti ni sreći, pa čak ni zadovoljstvu”, te da takav način “traganja za srećom” ne proizvodi blagostanje. (Vidi: https://blichr.wordpress.com/2019/05/30/erich-fromm-zdravo-drustvo/; stranica posjećena 17. 7. 2020.)

To je ujedno i odgovor na pitanje koje najčešće izbjegavamo, a glasi:

Jesmo li mi u današnjem “razvijenom” svijetu, ovako omeđeni vlastitim materijalističkim mentalnim sklopom, potrošačkim navikama i hedonističkim sklonostima uopće u stanju pronaći put ka istinskom zadovoljstvu i sreći? Imamo li putokaze i slijedimo li prave vrijednosti ako nismo u stanju ostvariti temeljni cilj i smislenost vlastitog bitka?

 Znamo li što je sloboda i razlikujemo li ropstvo od slobode?

U današnjem svijetu, sloboda je postala sinonim čovjekovog ostvarenja, pa je stoga nužno dokučiti njezinu bit i smisao, utoliko prije što se ona najčešće pogrešno shvaća i tumači iz čega neminovno proizlaze brojne nedoumice i nesporazumi, pa i društveni konflikti.

Samovolja jedinke koja u svome ponašanju, djelovanju i postupanju ima u vidu isključivo vlastite želje, prohtjeve i sklonosti nije ništa drugo nego krajnje egoistično shvaćanje ljudske slobode. Dodamo li tomu da se u tako egoističnom i bezobzirnom nastojanju ostvarivanja vlastitih ciljeva po pravilu nema osjećaja i sluha za potrebe drugih – dapače, oni se najčešće i postižu na njihovu štetu – dolazimo do jedinog mogućeg suvislog zaključka: tu nije riječ o slobodi, nego o destrukciji (a ujedno i samodestrukciji jedinke s neminovnim povratnim razornim utjecajem na zajednicu), budući da se ti zahtjevi za neograničenom slobodom nužno preklapaju s istim takvim nastojanjima brojnih drugih jedinki.

Rezultat pokušaja dosezanja te nepostojeće apsolutne slobode jednih koja ne uzima u obzir jednake slobode i prava drugih, jest ne-sloboda. Zajednice u kojima vladaju takvi odnosi nisu slobodne. Slobode ne može biti samo za odabrane – nje ima ili nema.

U izokrenutom sustavu vrijednosti sloboda gubi svoj smisao

Koncept neoliberalnog razvoja društva koji se danas u Zapadnoj hemisferi nameće kao “napredan”, “suvremen” i “progresivan” u sebi sadrži jednu temeljnu anomaliju koja odražava sav besmisao takvog poimanja svijeta.

U ime profita, sulude i nezajažljive potrošnje i nastojanja da se po svaku cijenu održi hedonistički način života (koji je sam sebi svrha), to je društvo u potpunosti zapostavilo onu duhovnu dimenziju ljudskog bitka i odreklo se moralnih i etičkih normi (kako mu one ne bi bile smetnja na tom putu) i potisnulo tako nužnu solidarnost koja je temelj zdravih i harmoničnih odnosa u svakoj zajednici).

Vratimo se još jednom velikom psihoanalitičaru Erichu Frommu koji kaže:

“Ima samo jedno moguće rje­šenje za vezu individualiziranog čovjeka sa svijetom: njegova aktivna solidarnost sa svim ljudima i njegova spontana aktivnost, ljubav i rad koji ga ponovno ujedinjuju sa svijetom, ne preko primarnih veza nego kao slobodnog i nezavisnog individualca.” (Vidi: https://nova-akropola.com/filozofija-i-psihologija/psihologija/erich-fromm-filozof-ljubavi-i-slobode/; stranica posjećena 17. 7. 2020.)

Odsustvo sluha za druge i njihove potrebe, izostanak solidarnosti s bližnjima i egoistični stav samodovoljnosti, u krajnjoj liniji neminovno vodi do dehumanizacije ljudskog bića s čime se stvaraju preduvjeti za njegovu destrukciju i samodestrukciju.

Sloboda bez ograničenja, bez moralnih skrupula i etičnog odnosa ljudskog bića prema samome sebi i okruženju nije sloboda, nego mentalno i duhovno ropstvo koje je mnogo gore od svake uskrate fizičke slobode.

I na kraju još jedno važno pitanje:

Može li se bilo koji čovjek u današnjem “suvremenom”, “progresivnom” svijetu smatrati istinski slobodnim ako robuje novcu i materijalnim stvarima, ako njegov svakodnevni život (počevši od hrane, odijevanja, načina života i stanovanja do svjetonazorskih stavova, pitanja i uvjerenja) određuju mediji? Je li pojedinac čija se egzistencija svodi na suludu trku za novcem i stvarima i koji je sebe doveo u poziciju ovisnika o tehnologiji do te mjere da bez nje nije u stanju funkcionirati slobodan?

Ne, nije.

Od njega je slobodniji svaki zatvorenik koji sad, ovog trenutka, čuči negdje u samici i u stanju je vođen nekim vlastitim idealom koji mu je važniji od života, u svojoj svijesti održati onu klicu nade i vjere da je to što mu se događa samo sudbinski uvjetovana nepogoda koja neminovno ima svoj svršetak – i da je on, čovjek koji se oslanja na svoju duhovnu snagu, kao Božji stvor sa svojom neumrlom dušom, jači od onih koji su ga spremili u ćeliju.

Autor / Zlatko Pinter

 

 

 

Najnovije

Ivan Turudić otkrio boji li se da možda dolazi u osinje gnijezdo

‘S ogromnim brojem njih sam u korektnim i profesionalnim odnosima. Ne moraju se oni bojati mene niti ja njih. Ja sam došao tamo da...

Penava: Izađite na europarlamentarne izbore, idemo zajedno suverenističke politike pokrenuti i na razini EU

Foto:Domovinski pokret   Ivan Penava, predsjednik Domovinskog pokreta, na konferenciji za medije predstavio je kandidate Domovinskog pokreta za nadolazeće izbore za Europski parlament. ”Pozivam sve birače Domovinskog...

Biblijska poruka 23.5.2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Zavoditi i navoditi na grijeh

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje   Mk 9,41-50 Reče Isus svojim učenicima: »Tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti...

Glavni urednik teleskopa: Plenković želi u Bruxelles, ali ne na bilo koju poziciju

Foto:Narod.hr   Glavni urednik Teleskopa Dražen Ćurić gostovao je kod Tihomira Ladišića na N1 televiziji. Komentirao je aktualnu političku situaciju i sve češće špekulacije o tome...

Milanović: Ima elemenata za priznanje Palestine

Foto:Screenshot/HRT   Predsjednik Republike Zoran Milanović sudjelovao je na svečanoj sjednici Senata povodom Dana Sveučilišta u Rijeci – Dies Academicus. Nakon sjednice Milanović je dao izjavu...