Kada je jedva napunivši dvadeset jednu godinu mlađahni Marin Sopta 1971. godine otišao u Kanadu malo je bilo nade da će jednog dana osvanuti u neovisnoj Hrvatskoj kakvu je on sanjao i želio. No san će mu se ostvariti tridesetak godina kasnije, a on će se iz Kanade vratiti i nastaviti djelovati i živjeti u domovini. Godinama se bavi istraživanjima i odnosima između domovinske Hrvatske i dijaspore, a u početku je bio aktiva i u politici, a sada je pozorno prati. Intervju s njim objavljuje Teleskop, a mi ga prenosimo u skraćenom obliku:
-Bavite se godinama hrvatskim iseljeništvom. Kada će to iseljeništvo masovno postati useljeništvo, odnosno hoće li ikada?
Kao nepopravljivi optimist, iskreno vjerujem da je i dan danas bez obzira na gospodarske i druge (ne)prilike koje vladaju u cijeloj Europi pa tako i Hrvatskoj mogući povratak velikog broja hrvatskih iseljenika, posebno onih koji su napustili Hrvatsku u zadnjih dvadesetak godina, ali i pripadnika druge i treće generacije. No u masovni povratak više ne vjerujem iz jednostavnog razloga što naša državna politika uopće nema nikakvu strategiju na tu temu, čak se usudim reći da nitko od članova vlade ne samo ove današnje nego i sve one koje su došle nakon 2000. godine uopće ne razmišljaju o toj problematici. Sve se svodi na jeftinu retoriku prije svakih izbora i nažalost, na tome se završi.
Kako objasniti činjenicu da na nedavno završenom 5. Hrvatskom iseljeničkom kongresu održanom ovo ljeto u Mostaru nitko od članova hrvatskog sabora počevši od Zdravke Bušić, kao i dva člana Sabora koji su izabrani u XI. izbornoj jedinici za dijasporu nisu pokazali interes da se pojave na Kongresu, na kojem je bilo preko dvjesto sudionika iz Argentine, Australije, Kanade, SAD-a, Njemačke i drugih europskih zemalja.
Zatim Božo Ljubić, bivši član Sabora RH koji je bio i predsjednik saborskog odbora za iseljeništvo, uopće nije pokazao interes pojaviti se na skupu, koji se uz to održavao u njegovom gradu. Kada su sudionici Kongresa pitali zašto oni nisu prisutni, što smo im mogli odgovoriti? Što reći za članove hrvatskog Sabora rođeni izvan Republike Hrvatske, koji bi trebali baš zato biti agilniji u pokušaju da isposluju posebnu saborsku sjednicu na temu hrvatskog iseljeništva. Značaj i potencijal hrvatskih iseljenika potvrđuju i službene informacije svjetske ekonomske banke iz koje se vidi da hrvatsko iseljeništvo u domovinu godišnje šalje novčane doznake u iznosu od dvije milijarde i 300 milijuna eura. Također, tu su investicije iseljenika u hrvatsko gospodarstvo, ali se nikako ne smije zanemariti i veliki novac koji iseljenici troše prilikom dolaska na godišnji odmor u Hrvatsku, kao i za Božić i Uskrs.
Nažalost, Hrvatska država ne koristiti ogroman financijski potencijal koji imaju hrvatski iseljenici, ne osmišljava strategiju koja bi privukla veće investicije u hrvatsko gospodarstvo, ali isto tako ne koristi ni ljudski potencijal, kao onaj koji ima među pripadnicima druge generacije Hrvata koju školovani i stekli znanja na prestižnim sveučilištima širom svijeta. Možda je najbolji primjer naša nogometna reprezentacija, u kojoj su od 1990. godine igrali mnogi igrači koji su rođeni i odrasli izvan Republike Hrvatske. Tvrdim da hrvatski iseljenici predstavljaju jednu izuzetno važnu i neodvojivu granu hrvatskog nacionalnog bića.
– Hrvatska doživljava proces depopulacije. Kako se to može spriječiti?
To nije samo slučaj Hrvatske s ovim problemom suočene su i druge države u našem bližem i daljnjem susjedstvu. Prema neslužbenim podacima Bosnu i Hercegovinu poslije devedesetih godina napustilo je oko milijun ljudi. Susjednu Srbiju oko 850 tisuća, Kosovo, Sjevernu Makedoniju, također nekoliko stotina tisuća njihovih građana, Rumunjsku i Bugarsku preko milijun ljudi. Ovim želim reći da je gubitak stanovništva postao jedan od gorućih problema ne samo Hrvatske nego skoro cijele jugoistočne Europe koja je prošla tranzicijski proces krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća. U našem slučaju jedan od mogućih rješenja vidim u povratku hrvatskih iseljenika. No za tako nešto potrebna je politička volja državnog vrha, donošenje strategije povratka i njezina primjena.
Stalno ističemo primjer Izraela, ili u novije vrijeme Irske, pa je moje pitanje da li je naša država nastojala formirati jedan tim sastavljen od znanstvenika, ekonomista, stručnjaka koji bi proučili i analizirali politiku navedenih država prema njihovima iseljenicima. U zadnjih nekoliko godina Portugal, Španjolska i Poljska osmislili su programe koji su doprinijeli povratku znatnog broja njihovih iseljenika.
Kako privući veće iseljeničke investicije kada uspješni hrvatski povratnici poduzetnici koji su se već poslovno dokazali u Hrvatskoj imaju problema na lokalnoj i državnoj razini. Zar nije apsurd da hrvatski iseljenik povratnik iz Kanade koji je kupio zemlju u vrijednosti od 20 milijuna eura u Splitu i želi investirati daljnjih 150 milijuna u projekt koji bi zaposlio 500 ljudi nema podršku na samo od lokalnih nego i državnih vlasti. Drugi primjer je problem povratnika iz Njemačke, veliki investitor u hrvatski turizam koji ima problem s lokalnim vlastima u Dubrovniku. U vrijeme vladavine prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana bilo je sličnih slučajeva. On je to rješavao po hitnom postupku. Primio bi u svoj ured te poslovne ljude, hrvatske iseljenike i naredio svom savjetniku za gospodarstvo da ispita gdje je nastao problem. Za primjer tako je riješen nastali „problem „ izgradnje Importanne centra u Vlaškoj ulici koji je u jednom trenutku izgradnje počela kočiti gradska vlast grada Zagreba.
-Jeste li u vrijeme povrata iz Kanade mislili da će se puno više Hrvata vratiti nego što se vratilo u domovinu?
Apsolutno da. Mogu razumjeti da je domovinski rat bio jedan od glavnih ako ne i glavni razlog zašto do toga nije došlo. No bez obzira na ratno vrijeme u Hrvatsku u to vrijeme po službenim podacima MUP-a vratilo se 30.000 ljudi. To su podaci s kojima je bivše Ministarstvo za iseljeništvo izlazilo u javnost. No želim istaći i neke druge bitne razloge zašto nije došlo do većeg povratka hrvatskih iseljenika. U prvom redu bili su to ideološki razlozi. Pripadnici starih komunističkih struktura i dalje su gledali na hrvatske iseljenike kao ekstremne i radikalne desničare, nepismene ili polupismene pojedince. Također jedan veoma jaki i utjecajni lobi „uspješnih“ direktora i menadžera koji su kroz proces privatizacije preko noći postali bogataši vidjeli su u bogatim hrvatskim iseljenicima povratnicima veliku konkurenciju protiv koje nisu imali nikakve šanse na tržištu.
Prema tome da bi zaštitili i zadržali svoj politički i novo stečeni ekonomski utjecaj oni su na vrlo sofisticirani i podmukao način konstantno radili na tome da onemoguće ili bar uspore povratak uspješnih i bogatih hrvatskih iseljenika. Tako se uspjelo spriječiti da Plivu kupi hrvatski iseljenik Ilija Letica iz Detroita. Zatim slučaj Steve Bubala iz Kalifornije koji je na javnom natječaju kupio Belje da bi Sabor, naknadno, zakulisnim i prljavim igrama taj natječaj poništio i Belje „prodao“ drugoj osobi u Hrvatskoj. Mogao bih nabrajati puno sličnih slučajeva u kojima su hrvatski iseljenici izigrani. Na ovaj način stvorena je jedna nezdrava atmosfera u hrvatskom iseljeništvu koja je rezultirala nepovjerenjem u hrvatske državne institucije i stvorila apatiju među iseljenicima.
-U dijaspori Hrvatska se više sanja. Jesu li se ostvarili vaši snovi o Hrvatskoj danas, trideset godina nakon stjecanja neovisnosti?
Jedini san koji mi se ostvario ja uspostava demokratske i neovisne Republike Hrvatske u kojoj sam u jednom vremenskom periodu obnašao dosta visoke dužnosti o kojima nikada u iseljeništvu nisam ni sanjao da bi mogao tako služiti domovini. Veoma je teško i mislim skoro nemoguće Hrvatima u domovini posebno, onima koji nisu živjeli vani razumjeti ljubav i osjećaje koje hrvatski iseljenici imaju prema domovini kada su daleko od nje. Posebno je bilo zahtjevno, ali i opasno po život u iseljeništvu prije uspostave Hrvatske države biti politički aktivist. Kao borci za slobodnu i neovisnu Hrvatsku i protivnici jugoslavenskog režima mnogi zbog toga nisu mogli posjetiti domovinu a često su bili i na Udbinoj listi za odstrel.
Bez obzira na to što bi mnogi na mom mjestu davno napustili Hrvatsku da su doživjeli ono što sam ja sve doživio nakon povratka, ja sam sretan što se moj san ostvario. Uz sve probleme i poteškoće s kojima je većina nas u Hrvatskoj suočena i dalje tvrdim da je Hrvatska jedna od najboljih zemalja na svijetu za život uzimajući u obzir koliko i kako radimo.
-Hrvatska uskoro ostaje bez nacionalne valute i ulazi u Schengen. Je li vam žao kune?
Emocionalno da. Međutim ako želimo biti član nekog kluba ili udruženja onda moramo poštivati pravila tog društva, a to je u našem slučaju EU. To je cijena koju moramo platiti. Zamislite da nismo u EU koje bi bile naše teme i problemi.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu