Gradonačelnik Splita Ivica Puljak službeno je proglasio 2023. kao ‘Smojinu godinu’ i predstavio program – između ostalog otvaranja spomen-sobe posvećene Smoji, izložbe i koncerte, premijeru njegove ‘Borbene ponoćke’ u Hrvatskom narodnom kazalištu, marende i fešte njemu u čast, a najavio je da će Smoje dobiti i spomenik u ribarskoj lučici Matejuška u samom centru grada, oko čega je formalna odluka donesena još 2007. godine. Smoje je, naime, bio sin ribara, roditelji su mu, kaže, bili nepismeni, a otac ga je istukao kad je zaradio prvi novac pišući za novine: “Donesen kući, računan biće ocu drago. Ajme! On me tira iz kuće, govori da san lupež, lopov, da si ukra novce, ko je, veli, još vidija da je neko zaradija pinezi bez rada”, ispričao je.
.
Smoje je, kažu, bio buntovan, “splitsko dite”, i komunist od rane mladosti. I zaslužuje spomenik zbog zasluga za Split, pisanja, “Malog mista”, jer je splitska legenda. Splitska legenda? Na pogreb su mu došli Lepa Smoje, i redakcija Ferala, čiji je bio duhovni otac. Došli iz Beograda.
Kao piscu, Smoji se nema što zamjeriti, Malo misto je ušlo u legendu. No bi li i jedan grad u svijetu digao spomenik čovjeku koji je otvoreno stao na stranu onih koji su taj grad – bombardirali? Koji je bio doušnik tajne policije, cinkao obične, male ljude? I Budak je bio pisac: Njegovi trgovi i ulice su uklonjeni, zbog veza s ustaškim pokretom. Argument onih koji su ih uklanjali je bio da ljudi koji imenuju ulice po njemu nisu ljubitelji književnosti, nego apologeti ustaškog pokreta. Čega su apologeti oni koji dižu spomenik Smoji u Splitu? Jer, Smoje nije bio samo pisac i novinar – iako nije bio političar, bio je nešto više od toga u politici, duhovni guru splitskih Jugoslavena i njihovo nadahnuće.
Čiji je Split volio Smoje?
Smoje je, kažu, volio Split. Ali ne onakav kakav je bio, Smoje je prezirao hrvatski Split, Vlaje “s one strane brda”, njegov Split je bio crven i jugoslavenski. Tako povodom sukoba na utakmici Hajduk – Zvezda 26.10.1985 piše: “Kleronacionalisti, još bolje reći fašisti, spremaju se na akcije, ali nisu to Splićani, ti Torcidaši su opaki, opasni, zadojeni mržnjom a još i tuku pitomce”, te pozvao miliciju da “dejstvuje”. Smoje ih naziva hrvatskim hordama koje su se u njegov urbani, fini Split spustile s druge strane brda. Joško Čelan bilježi: “Na pisanje beogradskih medija o Splitu kao incidentnom gradu 1985, Smoje odgovara: “Krive su tešte kvadrate, one hrvatske horde koje su se u fini, crveni, jugoslavenski Split spustile s druge strane brda”.
Volio je Hajduka, ali onog s petokrakom, ne onog s grbom. Bio je najžešći protivnik skidanja crvene zvijezde s Hajdukova grba, zakleo se da više nikada neće na utakmicu dok je hrvatski grb na prsima Hajdukovaca, što je i održao, nije otišao na niti jednu utakmicu. U Beogradu je 1994. godine obećao da će se zvijezda vratiti na Hajdukov grb.
Volio je “splitski govor”, promovirao dijalekt, ali njegov jezik nije bio hrvatski: “Svaki pisac koji piše na mome, hrvatsko-srpskome ili srpsko-hrvatskome jeziku, moj je pisac, i gotovo”, rekao je govoreći osamdesetih o “jezičnim podjelama”.
Kako Smojin jezik nikad nije bio hrvatski jezik, tako Smojin Split nikad nije bio hrvatski Split. Bio je “dalmatinski”, ni srpski ni hrvatski, kao i mnogih splitskih Orjunaša. Orjunaštvo u Splitu je specifičan fenomen, čiji su uzroci tema za sebe, ali činjenica je da je dalmatinsko autonomaštvo uvijek u Srbiji tražilo saveznika za neovisnost Dalmacije od Hrvatske i Zagreba, i Smoje je bio samo najprominentniji izdanak tog orjunaštva.
“Još ka dite ja san živija s bunton moga Veloga Varoša, kojega su zvali i Mala Moskva. Volija san demonštracjune, dizanje barikadi prid našin kaletan, a nas dicu bi radnici zadužili da porazbijemo sve žarulje javne rasvjete. Volija san štrajkove, kazane za štrajkaše. Prvi maja sa crvenin bandiran i crvenin garifulima, kad bi se i radnici i težaci svečano obukli i priteći šetali po Rivi i Pjaci. Bilo je i zabranjeni prvomajski proslava, kad bi izašla i vojska na ulice i postavljala mitraljeze na “zgodna” mista. Nisan moga vidit policjote, žandare, soldate, livorvere, pendreke, bajunete na pušku”, rekao je jednom Smoje.
Protiv svih vojski, osim JNA
Ali kad se Jugoslavija počela raspadati, otvoreno je stao na stranu Slobodana Miloševića, koji je odlučio njegovu Jugoslaviju očuvati žandarima, pendrecima, mitraljezima, vojskom. U listopadu 1988. Smoje prigovara Splićanima što nisu išli na Miloševićev miting u Kragujevac: “A baš Split ne smi švigavat, nego mora biti na poprištu svake bitke za Jugoslaviju. Da se mene pitalo išla bi splitska delegacija u reprezentativnom, najjačem sastavu.” Pa onda pozdravlja “sređivanje« stanja na Kosovu” i uhićenje Azema Vlasija: “Ka da je narod mona, pa je tako misecima vika kontra Vlasija. I šta ćemo sad s onima koji su ga žestoko branili? I šta ćemo s onima koji su kontra uvođenja izvanrednog stanja na Kosovu?”.
Traži i jasnu “diferencijaciju” (čistku!) u Savezu komunista. Boji se povratka kapitalizma: “Čega se bojim? Bojim se povratka u kapitalizam, da se naše društvo vrati u te vode. Skićen se selima Zagore i tu opažam promjene koje se dešavaju. Kapital se stiče u sve užem krugu porodice. Mesar otvara gostionicu, na ženu otvara butigu, a na nevjestu kafić”, kaže u jednom intervjuu iz 1988., pa dodaje: “Tko da nas oslobodi toga balasta u koji smo pali? Iman dosta godina i iskustva i sumnjam da se može gradit socijalizam s tržišnom privredom”.
Pa još kaže, komentirajući mitinge u Srbiji: “Smatram da su Srbi imali pravo jer nisu bili ravnopravni. I ukoliko su srpske težnje takve da se oni izjednače, da se Kosovo normalizira, da se uvedu jedinstveni uvjeti za sve stanovništvo, da taj odnos postane ravnopravan ja se slažem s tim… Osuđivao sam sve one bradonje koji su se javili. Radničke mitinge sam u potpunosti odobravao, jer narod ima pravo što traži. Suprotstavljam se svim ovim antijugoslavenskim tendencijama i htio bih da se osjećam u svim dijelovima zemlje kao doma, u Splitu. Neću da dođem u Sloveniju, naprimjer, da se osjećam kao da sam došao u drugu državu. Hoću se svugdje osjećati kao doma. Opirem se svim nacionalizmima”.
Za vojnu diktaturu
Smoje je preko Slobodne te godine tražio – uvođenje vojne diktature. U osvit dolaska demokracije, potkraj 1989., ismijava vraćanje Jelačićeva spomenika: “Žene i starci polagali su cviće i ronili suze. Od ti suz dobro nije Zagreb poplavio.” O HDZ-u piše: “Bit će da se spremaju preuzet vlast, klanje će biti prva i glavna točka programa. Nikad in dosta krvi!”
Istovremeno hvali “oslobodioce” iz 1918.: U razgovoru s jednim beogradskim novinarom kaže, “Kume moj, 1918. kada je u ovi grad došla srpska vojska, koje fešte, govori, slavlje.”
Godinu dana kasnije, u osvit rata, piše: “Star san za velike okršaje, ali još uvik mogu napisat koji borbeni letak, oli ispisat koju lipu parolu. Evo prve: Još ćete vi, kurbina dico, jemat s nan posla.” Komentirao je i prvi višestranački Sabor i Tuđmana: “Pitaju me: Oli nas đeneral oće opet gurnut u bratoubilački rat. Oće li se on proglasit za Poglavnika.”
U ožujku ’90 tražio je da se Tuđmana strpa u zatvor. Račana i Tomca proglasio je nacionalistima, nije priznavao SK Hrvatske, već samo Jugoslavije. Tada je od njegovog prijatelja Veljka Kadijevića (inače Vlaja!) Slobodna Dalmacija dobila plaketu zahvale za suradnju s JNA. Za Matu Meštrovića je pisao da je ustaša, a za HDZ- ovce je naveo da su “crni paraziti iz malih mista koje je lako pripoznat po glavan”, što je bio korijen svih priča o “kockoglavim ognjištarima”. 27 godina kasnije, 2007., ti kockoglavi paraziti su odobrili podizanje njegovog spomenika.
Kontra svih, samo ne UDBE
Dvije godine kasnije, usred rata, Smoje je razočaran razvojem događaja: “Po cilom Splitu ulican, crikvan, autobusima, butigan, sve se više ćuti, sve je intezivniji vonj sirotinjstva, ružan, odvratan vonj umidice, truleži, pišote i tufine… Meni je brate pri bilo bolje… predsjednik krši ustav, ozračje je antidemokratsko, nasilničko, terorističko” (sic! Kaže čovjek koji je oduvijek podržavao komunizam, nema dovoljno demokracije u demokraciji!), pa nastavlja: “Gladna Dalmacija sve će više Zagreb hranit.” Dok su na Split padale bombe, on je još vjerovao da će ga JNA osloboditi, i da će valjda Splićani kao i 1918. pohrliti na ulice pozdraviti oslobodioce.
Nada se i prevratu u Saboru 1994, državnom udaru: “Zadnje saborsko zasjedanje dok je oporba još bila u dvorani puno, puno je sličila onoj zanjoj velikoj sjenici CK SKJ, koja je nagovistila raspad Partije i propast Jugoslavije.” Jednostavno, do zadnjeg dana se nadao da će Hrvatska propasti kao projekt i da će se reuspostaviti Jugoslavija, pod Miloševićevim vodstvom. Doživio je međutim i Oluju, a tada se prvi put ispričao zbog izravne potpore Miloševiću. Ali tvrdi da nije okrenuo ploču: “A oni bidni ne razumidu da me mogu zajebat samo ako mi iz arhiva izvuku tekstove di ja zoven u boj za NDH, ili tekst o tome kako je Pavelić bija mudar državnik, razumiš? E, onda bi me zajebali, onda bi mogli reć: vidite kako je oni kurbin sin okrenija bandiru!”
Išao je “kontra cilog svita”, piše nedavno Zvonimir Hodak, ali nikad protiv UDBE: “Vožnja je završila, taksist otišao po nove klijente, a naš Miljenko u “miliciju”. Da ne duljim. Ubrzo je taksist dobio presudu u kojoj se kažnjava na temelju prijave druga Miljenka Smoje… Volio se kititi svojim kronikama o malom splitskom čovjeku, Vlajima i težacima. Govorio je kako u “njegovoj butigi nema politike”, a ponekad je zadovoljstvo nalazio u denunciranju buržoazije u koju je vjerojatno ubrajao i splitske taksiste”, navodi Hodak.
Guru svih splitskih Orjunaša
Smoje, kažu, nije nikog mrzio, samo sprdao. Istina, ali njegova duhovna djeca – sami sebe nazivaju “Smojini sinovi” – mrze. Dvijetisućitih, kad je pokrenuta beatifikacija Smoje i kad je odlučeno o spomeniku, njegovi su “sinovi” ponovo okupirali sav medijski prostor, reafirmirali Tita, zgazili Tuđmana, promovirali zbližavanje sa Srbijom pa i neku novu “Zapadnobalkaniju”, a generali iz Domovinskog rata su čamili u zatvorima ili bili zaboravljeni i odbačeni od društva. Smoje je bio najprominentniji predstavnik onog orjunaškog, projugoslavenskog, prosrpskog i antihrvatskog, autonomaškog Splita i zato je, kad su puške utihnule, krenula izgradnja njegovog kulta ličnosti.
Spomenik Smoji stoga nikako nije spomenik velikom piscu (što nikad nije niti bio, iako je svojevremeno u dokumentarcu o njemu predstavljen kao valjda najveći naš pisac od Marulića na ovamo), ni ikoni Splita većoj od Dioklecijana i svetoga Duje. Bio je veliki humorist, odličan novinar, specifičnog izraza, ali i čovjek koji je splitskoj Orjuni dao pozlatu “buntovništva” i nečeg izvorno splitskog, lokalnog, povezanog s lokalnom tradicijom. Kažu da je bio disident, to nije istina. Istina je da ga partija nije previše voljela jer se nije uklapao u njihove stereotipe, ali im je napravio veću reklamu i bolji PR od bilo koje brkate oficirčine koja je možda bila više na cijeni u tim krugovima od Smoje, no to što kod “svojih” nije bio na nekoj cijeni ga ne čini disidentom.
Split je uvijek bio podijeljen grad, podijeljen na Kerume i Puljke, Jugoslavene i Hrvate, ustaše i partizane, komuniste i desničare, Vlaje i fetive, genijalce i oriđinale, i neki put se izvana gledano čini kao da nema ničeg između. Spomenik Smoji te podjele u Splitu može samo povećati. Spomenik Smoji je uvreda i šaka u oko svima koji su branili Dalmaciju i Hrvatsku od Slobe Miloševića i Smojinog prijatelja Kadijevića.