Stvar je vjerojatno ipak motivirana više materijalnim nego domoljubnim razlozima – naime, Sreski sud u Mionici je u rujnu 1946. donio presudu kojom je Kalabić proglašen narodnim neprijateljem pa mu je, osim što je strijeljan, konfiscirana sva imovina. Unuka bi imala pravo na naknadu od Republike Srbije ako bi sudski postupak Kalabiću, kao i Draži prije njega, bio proglašen nevažećim i pristranim. Tijekom četvorogodišnjeg postupka, Više javno tužiteljstvo u Valjevu protivilo se rehabilitaciji, pozivajući se na odredbe Zakona po kojima osobe koje su odlukom Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača tijekom Drugog svjetskog rata proglašene ratnim zločincima, ne mogu rehabilitirati. Zanimljivo je da je Kalabić tek 2011. godine proglašen mrtvim, temeljem odluke Osnovnog suda u Valjevu.
Nakon poraza u Drugom svjetskom ratu, Kalabić se skrivao po zabačenim srpskim selima sve dok ga Ozna nije uhvatila u prosincu 1945. godine. Kasnije su svjedoci tvrdili da je Kalabić otvoreno nudio suradnju Ozni u zamjenu za imunitet od kaznene odgovornosti te da je vlastima pomogao u uhićenju Draže Mihailovića.
Draža je uhićen u ožujku 1946. godine, a nekoliko mjeseci kasnije je strijeljan. Kalabićeva sudbina ostala je nepoznata. Službeni arhivi ne bilježe ni presudu, kao ni datum ni mjesto smaknuća. Informacije iz druge ili treće ruke govore da je Kalabić smaknut nekoliko mjeseci nakon Mihailovića, a službeno je proglašen mrtvim tek 2011., u izvanparničnom postupku.
Srbijanski mediji prenose da je Kalabićeva unuka sudu dostavila svjedočenje umirovljenog pravoslavnog svećenika Mijaila Danilovića iz Gornjeg Milanovca, koji je tvrdio da su Kalabića ubili pripadnici OZNE 19. januara, na Bogojavljenje 1946. godine, u pećini u kanjonu reke Gradac, nedaleko od Valjeva. Kalabićeva unuka Vesna izjavila je da želi “skinut ljagu s dedinog imena”, a njen odvjetnik je u završnoj riječi prvostupanjskog suđenja naveo kako je Nikola Kalabić bio “jedna od najznačajnijih figura u Ravnogorskom pokretu, čuveni geometar, poštovan obiteljski čovjek, častan oficir, izuzetan časnik”, te da je likvidiran iz političkih, nacionalnih i ideoloških razloga. Vesna pak kaže, “Moj deda nije državni neprijatelj, on je bio jedan divan čovjek. A ovo što oni izmišljaju, svaka im čast”.
Nikola Kalabić je pije rata bio geometar Katastarske uprave u Valjevu. Na početku rata prilazi četnicima Koste Pećanca i dobiva čin vojvode. Ubrzo se, međutim, razilaze, a Kalabić prilazi Ravnogorskom pokretu Draže Mihailovića, gdje je prvo bio komandant Prateće čete, a potom komandant Gorske kraljeve garde. “Korpus Gorske garde je jedna od najozloglašenijih četničkih jedinica”, kaže povjesničarka Jelena Đureinović. Dok potomci tvrde da nema dokaza da je Kalabić bio zločinac, te da će sud na osnovu dokaza “razotkriti gnjusne laži koje su o njemu širili komunisti”, Jelena Đureinović navodi da dokumentacija i prepiske iz ratnog vremena potvrđuju njegovu odgovornost za teror, pljačke, premlaćivanja i pokolje civila u Srbiji.
“Na primjer, pokolj u Kopljaru kod Aranđelovca, u prosincu 1943. kad je ubijeno 20 ljudi, gdje on sam u depeši piše – “sve sam ih poklao”. Imamo 1944. godine Banju, Mali Požarevac, Drugovac. Godine 1942. i 1943. dosta upada u sela, klanja ljudi, posebno u okolini Aranđelovca. Imamo dokumente i četničkog pokreta, pa tako za Rudnički kraj postoji i pismo jednog anonimnog oficira Draži Mihailoviću, koji kaže da su pedeset posto žrtava tih pokolja nevini ljudi, a da se u izvješćima prikazuje kao da nisu. I ono što se često događa je da se žrtve prikazuje kao komuniste jer bi onda to trebao biti legitiman čin”, kaže Jelena Đureinović.
Kalabića su i vlastiti četnici smatrali krvoločnim. 3. studenog 1943. jedan član Kalabićevog stožera pisao je Draži Mihailoviću o zločinima Kalabićevih četnika na području Rudnika:
1. — Varošicu Stragare zapalili su zato što su od prvog do posljednjeg bili svi pijani. To je bilo prvo djelo Kalabića, čime je stupio na tlo svoga ozemlja…
2. — Od cjelokupnog br. stanja koje su poklali 50% su nevine žrtve. Znam da podnose izvještaj da su poklani kao krivci.
3. — Narod kada čuje da četnici dolaze u selo, više se plaše nego kada dolaze Nijemci, Bugari, Arnauti i svaka druga vjera. Jer oni svi kada dolaze ako treba nekoga protjerati ili ubiti oni protjeraju ili ubiju, ali ovi prebiju da nakon tri dana mora dotična osoba umrijeti. Navest ću Vam samo jedan slučaj, a takvih slučajeva ima dosta. Kalabić osobno prebio je u s. Ljubičevac tri čovjeka i jednu djevojku koji su nakon četiri dana pomrli. Nisu bili u stvari krivi ništa. Znam da će Vam podnijeti izvještaj da su – ustvari krivi. Dakle to povijest čovječanstva nije zapamtila. Narod se čudi čija je to vojska i za koga Kalabić radi, kad su ti ljudi od pamtivijeka nacionalisti.
5. — Kalabić, osobno nijedan obrok ne jede bez pečenja.
6. — Vode borbu s partizanima koji im se uvijek izvuku, oni zatim zađu po selima i pokolju onaj nevini narod, i podnose izvještaj kako su u borbi nanijeli gubitke partizanima…
Mogu samo Vam reći to da narod psuje majku Kralju, Vama — Draži i svima redom, kažu kad je ovakva Garda kakva je ta druga vojska. I podvlačim Vam da je narod jako ogorčen, i nemam riječi kojima bih izrazio koliko narod vapi za pomoći. (…) Jer ovakav rad Kalabića, veća je promidžba za partizane, nego što je i oni sami imaju, trebate me razumijeti. “
Nešto kasnije, 27. studenog 1943., Nikola Kalabić potpisao je ugovor s predstavnicima njemačke vojske, Wehrmachta o zajedničkoj borbi protiv partizana. Ugovor među ostalim navodi zajedničku borbu protiv komunista i “Uključivanje četničkih postrojbi u njemačko borbeno vodstvo prilikom većih zajedničkih borbenih djelovanja. Borbene zadatke četničkim postrojbama za ovo vrijeme određuje njemačko vodstvo”, te da se “ugovor ima držati u tajnosti”.
Autor: Marcel Holjevac