STIPE Renić Tigar, ratnik svjetla koji je 91′ stao u obranu ZVONE BOBANA a potom prošao ratišta od srednje Bosne do Dubrovnika

Prošlo je više od 33 godine od nikada odigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde u Maksimiru. Kreativna, nadahnuta ekipa Bad Blue Boysa s Jaruna, u Ulici Hrgovići, nedaleko od ulaza na jezero, zid stambene zgrade oslikala je fenomenalnim muralom posvećenom događajima u Maksimiru tog 13. svibnja 1990., i navijačkim idolima toga doba, Shali, Bobanu i pokojnom Kužeu. Stipe Renić je bio akter jednog od najvažnijih događaja u Dinamovoj povijesti.

Ono što je zanimljivo je da Renić nije bio navijač Dinama – nego Hajduka! “Mene su par dana prije te utakmice nazvali navijači Crvene zvezde iz Beograda i oni su mi, prijeteći, najavili da ćemo u Zagrebu svi najeb..i; da kao dolazi Crna ruka! Pa dobro, ako vi imate Crnu ruku – ja brzo izmislim nešto i kažem – e onda mi imamo ovdje UTO; ustašku tajnu organizaciju. Već dolaze snage iz Australije, Amerike, Argentine, Čilea…, nema odakle sve ne dolaze u Zagreb. Neki od njih su već tu, po kampovima, i svi će biti u nedjelju na stadionu”, ispričao je kasnije Renić za Večernji list

– Nakon što su već počeli neredi, ja sam uočio čovjeka s akreditacijom oko vrata kako u kantu skuplja kamenje s poda i nosi je prema južnoj tribini s Delijama, te im ih vraća. Zaletio sam se u njega i zveknuo ga, on je pao, kanta je odletjela, a akreditaciju na kojoj je pisalo “Press Tanjug” stavio sam si oko vrata. I sad sam ja “baja” gdje god se krećem po stadionu! A svi su me znali, jer sam u to vrijeme radio kao konobar u diskoteci “88”, na stadionu. Policija je dobila signal da sam bio u “akciji”, pa me počela ganjati po terenu i kada sam se počeo penjati na ogradu da se vratim na zapadnu tribinu, dobio sam pendrekom po glavi. Sa zapada je tada preselio na jug. – Dok sam bio na zapadu, shvatio sam i što se događa na jugu, pa sam, preskočivši ograde, došao i pod tu tribinu. Navijači Zvezde tukli su tamo nekog našeg, a ja sam bio prvi, zaista prvi, koji je stolce koje su Delije bacale, počeo vraćati na njih. E, onda je uletio i Željko – zastaje Renić i pokazuje na prijatelja.

– Ja sam također bio prvi koji je, nakon što je Boban udario policajca, ulovio Zvonu pod ruku, i to se dobro vidi na snimci, te ga odvukao na sigurno. Htjeli smo mu na neki način dati zaštitu, pokazati mu da je ono što je napravio dobro djelo. Bili smo u tim trenucima jako ponosni na njega – priča Stipe, koji je četiri mjeseca poslije bio i na Poljudu, na još jednoj povijesnoj utakmici, kada je prekinut sraz Hajduka i Partizana, i kada je bila zapaljena jugoslavenska zastava.

Stipe Renić dragovoljno se uključio u obranu suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik 1.brigade Zbora narodne garde 28.08.1991 godine, te biva raspoređen u 6.pješački bataljun kao gardist. Po pristupanju u postrojbu priključuje se matičnoj postrojbi na Zapadno-slavonskom bojištu u području Nove Gradiške, te području Novske, gdje aktivno sudjeluje u žestokim i intenzionim bojevim djelovanjima, odnosno u direktnim oružanim sukobima protiv pobunjenih srbočetničkih paravojnih formacija i takozvane JNA.

Potpisivanjem primirja početkom siječnja 1992.g., sa svojom postrojbom ostaje u obrani prve crte oslobođenog područja do odlaska na južno bojište, međutim tu kraću fazu lažnog od strane neprijatelja i mirovnih snaga uvjetovanog “primirja”, neprijatelj je redovno koristio za učestale provokacije snajperskom i sporadičnom minobacačkom paljbom te pregrupiranjem svojih snaga.

Od mjeseca travnja 1992. do sredine mjeseca siječnja 1993.g., nalazi se sa postrojbom na Južnom-Dubrovačkom bojištu, te aktivno sudjeluje u žestokim bojevim operacijama koje su se vodile za oslobađanje Dubrovačkog zaleđa, i deblokadu Dubrovnika, te daljnjim bojevim operacijama u bojevim napadima i obrambenim aktivnostima naših snaga u slamanju i protjerivanju JNA i paravojnih četničkih formacija s juga Republike Hrvatske. Dana 03.07.1992.g., dodijeljen mu je čin djelatnog časničkog namjesnika, temeljem odluke Ministra obrane. Nakon rata nastavio je obnašati dužnost logističkog dočasnika u zapovjedništvu bojne PZO.

No ni tu nije kraj. Renić se nakon vojne karijere posvetio umjetnosti. Stipe se s velikim uspjehom posvetio fotografiji, pa je tako 2017. pod pokroviteljstvom tadašnjeg gradonačelnika Milana Bandića otvorio izložbu fotografija “U spomen na zagrebačke heroje”, čiji je bio autor uz Antuna Krešića, akademskog slikara. Izložba fotografija spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima i žrtvama Domovinskog rata u Gradu Zagrebu postavljena je u sklopu obilježavanja Dana branitelja grada Zagreba. Svojevrstan je to podsjetnik na sve Zagrepčane koji su dali život za domovinu.

Gospodin Stipe Renić također dugi niz godina organizira izložbe slika hrvatskih branitelja i pomaže im da svoja djela približe javnosti. Kao branitelj, osnivač sajma antikviteta i samostalni umjetnik postao je pokretač izložbi i organizator likovnih kolonija. “Najprije sam se bavio antikvitetima, sakupljao ih i restaurirao. Radi antikviteta u jednom sam trenutku počeo sam kontaktirati s akademskim slikarom Izvorom Orebom. Shvatio sam vrijednost slikarstva i slika. Kasnije sam upoznavao druge umjetnike. Jednostavno se sve otvorilo. To je sve Božja providnost, dar, dragi Bog nagradi kada čovjek radi ne gledajući materijalno, kada gleda prijateljstvo, duhovnost, druženje. Tako sam došao na put na koji sam došao i zahvaljujem dragom Bogu što mi je dao dar da mogu okupljati umjetnike i biti s njima. Bavim se antikvitetima već 20 godina, a zadnjih 11-12 godina umjetninama”, kaže Renić.

“Više organiziram izložbe za akademske umjetnike, ali i branitelji su prepoznali moje organizacijske sposobnosti, htjeli su uz mene nešto napraviti. Rekao bih im, nema problema, pomoći ću. To su umjetnici kao i ja, imaju talent od dragog Boga i htjeli su ga pokazati auditoriju. Rekli su mi, napravi i meni izložbu. Nisu svi samouki. Nije poznato da je stotinjak slikara sudjelovalo u Domovinskom ratu. Upravo planiramo napraviti izložbu, ako se smiri situacija s pandemijom, na kojoj bi bila izložena djela slikara branitelja, onih koji su stradali u ratu, onih koji su preminuli nakon 1995. i živućih. Vezano za izložbe koje sam organizirao, istaknuo bih da sam, 2018. godine u Galeriji specijalne policije, imao izložbu svojih fotografija, koja se zvala „Dijalozi“. Na njoj sam izložio fotografije s pedesetak otvorenja izložbi koje sam organizirao za akademske i neakademske umjetnike.”

Član je i Marijanskog zavjeta za Domovinu: “S njima se molim i odlazim na hodočašća. Zajedno idemo na zavjetno hodočašće od Aljmaša do Prevlake svake godine, jedino prošle godine nismo bili, radi pandemije. Uzor nam je pješačenje na Putu Sv. Jakova u Španjolskoj. Imamo priključne rute iz Italije, Mađarske, Bosne i Hercegovine i možda će se ove godine ići iz Austrije.

Za Marijanski zavjet sam samostalno organizirao i dvije likovne kolonije. Jednu na Modravama. Tamo dolaze mladi iz cijelog svijeta. Druga je bila na Sljemenu 2019”, kaže Renić.

O izložbama radova branitelja kaže: “Za njih je to prilika da se probiju, izađu van iz svog svijeta, da se oslobode, da nađu novi put, da pokažu da su branitelji aktivni sudionici hrvatskog javnog života i u Domovinskom ratu i sada. Da uvijek mogu biti pokretači hrvatskog čovjeka na stvaranje, vodilja, svjetionik. Ako su mogli biti pokretači do 1995., pokretači mogu biti i sada, i u svojim obiteljima i u društvu.”