Piše: glavni urednik Vlado Kolak
Nakon što je Gojko Šušak preminuo, a predsjednik Tuđman teško obolio, svjetski okultni centri moći počeli su tražiti nove poslušnike u Hrvatskoj. Razgovarali su s predstavnicima i lijevog i desnog političkog spektra, pozivajući tadašnje Tuđmanove premijere i ministre u strane ambasade. No, mnogi su ih odlučno odbili. Među njima su bili Nikica Valentić i drugi domoljubi koji nisu bili spremni odreći se predsjednika Tuđmana niti prihvatiti diktate iz Bruxellesa, točnije – iz Pariza.
Bandić organizirao prosvjed Radija 101
Na nacionalnoj razini, uz malo truda pronašli su Stipu Mesića i Ivicu Račana, dok su na gradskoj razini u Zagrebu izabrali Milana Bandića. Malo je poznato da je Bandićev prvi zadatak bio organizirati prosvjede za povrat imena Dinama te za obranu Radija 101, sve kako bi se stvorila percepcija borca za „narodne“ interese. Međutim, njihovi gospodari nisu nimalo milostivi. Od prvog dana tražili su potpunu poslušnost. U zagrebačke Dverce donijeli su Bandiću dva ključna ugovora – onaj o Pročistaču otpadnih voda i onaj o Spaljivaonici otpada – čime je započeta eko-agenda koja će rezultirati višemilijunskim ekološkim zločinom nad Zagrebom. Kao rezultat tih odluka, danas na Jakuševcu imamo više od milijun tona fekalnog mulja, više od 20 milijuna tona otpada, a tlo pod gradom skriva još toliko – tajne koje tek čekaju da izađu na vidjelo. Svojoj djeci ostavljamo u naslijeđe – i doslovno i metaforički – drek i smeće.
Bandić kao Tito
Bandić, neobrazovan i pokvaren, ponašao se poput Tita – igrao je sa svima, a oslonac je imao u zagrebačkom podzemlju. Tranzicija tog podzemlja u poslovne kartele skupo će stajati Zagrepčane. Ti karteli danas upravljaju svim ključnim polugama moći u glavnom gradu. Bandićevu vladavinu, koja je trajala više od 20 godina, obilježile su brojne optužbe i istrage zbog sumnje na korupciju, zlouporabu položaja i netransparentno upravljanje gradskim resursima. Evo nekoliko ključnih aspekata kriminala i afera koje su se povezivale s njegovim imenom.
- Afera Agram je najpoznatija i najopsežnija istraga protiv Bandića. Uključivala je sumnje na: nezakonito zapošljavanje u gradskoj upravi i ustanovama, pogodovanje pojedincima u poslovima s gradom, zlouporabu gradskih resursa, poput službenih vozila i prostora, sumnjive dodjele zemljišta i koncesija. U sklopu ove afere bio je i uhićen 2014., zajedno s nizom suradnika. Suđenje nije dovršeno do njegove smrti 2021.
- GUP i pogodovanje investitorima; Promjene Generalnog urbanističkog plana (GUP) Zagreba često su se donosile netransparentno i, prema brojnim tvrdnjama urbanista i oporbe, u korist privatnih investitora bliskih Bandiću.
- Zagrebački Holding je godinama bio središnje mjesto političkog kadroviranja i zapošljavanja po stranačkoj i osobnoj liniji. Bandić je imao snažan utjecaj na imenovanja i poslovne odluke.
- Financiranje kampanja se više puta postavljalo problematičnim, posebno pitanje o porijeklu sredstava kojima su se financirale njegove brojne izborne kampanje. Istrage su sumnjale na nezakonito financiranje, prikrivanje troškova i donacije koje su bile protuusluge.
- Pojmom „Bandićevi ljudi „ podrazumijevala se mreža lojalnih kadrova koji su kroz godine raspoređivani na ključna mjesta u gradskoj upravi, poduzećima i ustanovama, stvarajući paralelni sustav moći s velikim političkim i ekonomskim utjecajem.
- Nepotizam i klijentelizam je bio Bandićev način upravljanja gradom. Temeljio se na osobnim vezama i uslugama – zapošljavanje, dodjele stanova, rješavanje socijalnih problema – u zamjenu za političku podršku.
- Kultura nekažnjivosti; Unatoč brojnim aferama, Bandić nikad nije pravomoćno osuđen. To je dodatno poticalo percepciju da je izgradio „nedodirljivi“ sustav koji je godinama funkcionirao izvan kontrole institucija.
Korektno je, ipak, prisjetiti se da Zagreb već više od 80 godina ima lijeve gradonačelnike. Među njima je bilo i kompetentnih – poput onih koji su doveli Univerzijadu u grad i tu studentsku manifestaciju iskoristili kako bi Zagreb pozicionirali kao europsku metropolu sporta.
Športaši i branitelji ponos zemlje
Zagrebački sportaši, poput Cibone, Dinama i mnogih drugih, s ponosom su nosili hrvatsko ime – čak i za vrijeme Domovinskog rata. Uz hrvatske branitelje, oni su među najzaslužnijima za obranu domovine. S dubokom zahvalnošću sjećamo se i zlatne francuske generacije s Ćirom, Šukerom, braćom Petrović, pa i pjesme “Mare i Kate”, koja je budila emocije. Iz tog gnijezda izrasli su Modrić, Rakitić, Lovren, Perišić. Ne smijemo zaboraviti ni rukometaše koji su odbacili strano ime “kauboji” i vinuli se do svjetskih visina. Ponosni smo i na Kosteliće, Ivaniševića i mnoge druge koji su Hrvatsku dostojno predstavljali. Lijepo je prisjetiti se vremena ponosa i slave.
No danas, kad više ne znamo ni tko nam vlada, sve češće dobivamo jedan te isti odgovor na sva pitanja – EU. Ta institucija, koju mnogi doživljavaju kao zlatno tele, postala je izgovor za nesposobnost, korupciju i nedjelovanje.
Sektaši na vlasti financiraju svoje udruge i uhljebe
Kada smo pomislili da ne može gore – stigla je “Sekta”, dovedena uz pomoć Georgea Sorosa. Među njima je bilo i dobronamjernih ljudi – poput Tomislava Tomaševića, mladića iz dobre obitelji. No, kad te postave ljudi poput Sorosa, moraš se odreći obitelji, vjere, domovine, i sve svete vrijednosti zamijeniti duginom zastavom. Stranka Možemo, koja je preuzela Zagreb pod parolama promjene, transparentnosti i društva stvaranja, zapravo je pod budnim okom njima naklonjenih medija pretvorila grad u društvo varanja i lažnih obećanja. Umjesto da grade, oni ruše – sustavno, planski i ideološki vođeni, ne znanjem i vizijom, već aktivističkom demagogijom.
Pod krinkom brige za javno dobro, njihova je jedina stvarna agenda održavanje vlastite moći, uhljebljivanje kadrova bez iskustva i preoblikovanje Zagreba prema vlastitim ideološkim obrascima, potpuno ignorirajući stvarne potrebe građana. Zadužili su naš grad do ruba financijske izdržljivosti, bez ikakvog stvarnog napretka. Infrastruktura propada, grad je prljav, javne usluge kaotične, a razvojni projekti – gotovo nepostojeći. U isto vrijeme, preko 100.000 visokoobrazovanih Zagrepčana napustilo je grad, tražeći prilike i dostojanstven život u inozemstvu. Istovremeno, Možemo masovno uvoze niskokvalificiranu radnu snagu – čistače, dostavljače i pomoćne radnike – koje ćemo sada morati dodatno obrazovati i integrirati, uz visoke troškove. I dok njih školujemo, ti isti će za nekoliko godina, baš poput naših, otići u Berlin, Pariz ili Dublin – jer ova vlast ne zna zadržati ni jedne ni druge.
Ovo nije društvo stvaranja, ovo je društvo manipulacije, ideološke kolonizacije i nesposobnosti. Zagreb tone – a Možemo samo promatra s tornja vlasti, samozadovoljno, okruženi medijskim štitom i vlastitim iluzijama.
Vrijeme je da se građani probude. Jer ako ovako nastavimo – nećemo imati ni tko, ni za koga, ni s čime graditi budućnost. Osim dreka i smeća, budućim generacijama ostavili smo i rabljene tramvaje, tri milijarde eura gradskog duga te čak 15 milijardi državnog. Zagrepčani su danas zaduženiji od Grka! Umjesto da gradimo bolju budućnost, prodali smo im prošlost upakiranu u kredite, kamate i loše odluke.
Bandićevi sljedbenici prodaju „metro maglu”
Dok učitelji prosvjeduju po trgovima tražeći dostojanstvo i poštene uvjete rada, njihov bivši načelnik u gradu Zagrebu, Ivica Lovrić troši milijune na političku samopromociju. Nadmašio je čak i Jacin legendarni rekord u medijskom eksponiranju, iskače iz paštete češće nego reklame za deterdžent u udarnom terminu.
Naravno da se postavlja pitanje od kuda dugogodišnjem najbližem suradniku Milana Bandića, u stranci „BM 365 – Stranka rada i solidarnosti“, koja je formalno ugašena 2023., novci za toliku samopromociju? Nikome nije jasno iz koje stranke ili izvora Lovrić financira kampanju. To je izazvalo sumnje i pitanja u javnosti. Ili Lovrić ima osobna sredstva ili ima podršku privatnih donatora. Postoji mogućnost da ima potporu određenih interesnih skupina koje žele da se Lovrić vrati na političku scenu.
U tom kontekstu nas je zatekla vijest da je gospođa Selak Raspudić napisala nekoliko teza i to nazvala „političkim programom”. Čestitam profesorici filozofije na hrabrosti, ali upozoravam je da kosturi nisu samo u ormarima, već i pod zemljom. Tamo se nalaze ostaci jednog sustava. Selakica izlazi pred građane Zagreba s punim džepom floskula i praznih obećanja, pokušavajući prodati maglu kao viziju. Umjesto konkretnih rješenja, nudi populistički marketing zamotan u akademski celofan, uvjerena da će par zvučnih rečenica biti dovoljni da se zaboravi nedostatak stvarnog plana. No, građani Zagreba više nisu naivni i već su previše puta gledali isti teatar, velika obećanja prije izbora, a potom muk, izlike i prebacivanje odgovornosti. Iza blagog osmijeha i retoričke vještine krije se ista stara politička prevara – puno priče, malo djelovanja.
Zagrepčani zaslužuju više od prodavača magle. Vrijeme je da političari prestanu podcjenjivati inteligenciju građana i počnu odgovarati za ono što (ne)rade. Stoga se nadamo se da će među nama biti dovoljno razuma, mudrosti i poniznosti da, nakon osam desetljeća, konačno izaberemo gradonačelnika koji voli svoj grad – i svoju domovinu Hrvatsku.