Negdje u prvoj polovini lipnja 1993. godine u Kraljevu Sutjesku su došli mudžahedini i bošnjačke trupe iz Bosanske Krajine, istočne Bosne. Napad je bio strahovit, masovan i brutalan. Čitav hrvatski narod iz Kraljeve Sutjeske i Kaknja prebjegao je u Vareš, oko 15.000 ljudi, u gradić Vareš koji ih nije mogao sve primiti nego su mnogi mjesecima morali ostati po planinama i šumama. Mali dio nije uspio pobjeći nego se uspio spasiti pod zaštitom UNPROFOR-a. Osvajači su palili sela, u selu Stupnice srušili su tada više od 60 kuća, u Kreševu 65, u zaselku Zajezdi. Pljačkalo se sve što se dalo odnijeti, pa čak i crijep s kuća. Sama Kraljeva Sutjeska nije rušena, bar onaj dio uz cestu, ali je u katoličkoj župi Kraljevoj Sutjeski poginulo više od 76 vjernika, a 84 osobe su ranjene. Pri posjetu sarajevskog nadbiskupa Vinka Puljića Kraljevoj Sutjesci, ne dugo nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, gvardijan franjevačkog samostana mu je rekao: “Oče nadbiskupe, katolika u Kraljevoj Sutjesci više nema”
Jedan od protjeranih Hrvata je bio i tada trogodišnji Dejan Lovren. Drugi dan, nakon što je njegova obitelj izbjegla, na kućnom pragu ubili bratića. Kad je svojevremeno gostovao u Bujici, Lovren je na spomen rodne Kraljeve Sutjeske i svog djeda Joze zaplakao pred kamerama.
“Znam od kuda potječem, znam kroz što sam sve prošao i kroz što je on prošao,“ govorio je sa suzama u očima: “Bez njega bi mi bilo teško i možda nas par ne bi ni bilo! To je ’92. godina, kad su nas protjerali… Imao sam svega tri godine…“
Lovrićeva priča
Za razliku od Lovrenove, Lukina priča je pak dobro poznata javnosti. Roditelji slavnog Luke do početka srpske agresije radili su u obrovačkim socijalističkim poduzećima. Mali Luka, iako rođen u Zadru, kao dječak je, do svoje šeste godine, živio na padinama Velebita. Mještani su u šali govorili da tamo gore, na Velebitu, mogu preživjeti samo Modrići i poskoci.
Lukina je obitelj iz Modrića, zaselka Zatona pokraj Obrovca, dalmatinskog sela na kršu južno od vrha Sv. Rok. Djed nogometaša Luke, također Luka, bio je cestar koji je radio na održavanju stare državne ceste koja je povezivala Dalmaciju i Liku preko Obrovca i Sv. Roka. Stipe Modrić, nogometašev otac, rođen je u kući koja je u vlasništvu državnih cesta, oko kilometar udaljenoj od Sv. Roka.
Obitelj Luke Modrića 1991. se zatekla na okupiranom području na kojem su razulareni pripadnici srpskih vojski, JNA i vojske “krajine”, započeli provoditi neviđeni teror nad Hrvatima koji nisu uspjeli pobjeći. Kao i Lovrenu, i Luki su ubili djeca. Nakon što su kod Maruna ubili šestoro staraca, četnici su 18. prosinca 1991. ubili i starog Luku Modrića, koji je za blagom otišao petstotinjak metara od kuće. U tom trenutku primijetile su ga srpske patrole i bez ikakva razloga izrešetale rafalima.
– Kad smo taj dan čuli rafale, pomislili smo na najgore, da su opet nekog ubili. Tražili smo starog Luku koji je otišao za blagom i pronašli ga mrtvog. Nakon pokopa, roditelji i mali Luka nekako su uspjeli prijeći u Zadar. Čim su izišli, odmah su im zapalili kuću – pričao je Stanko Modrić, bliski rođak obitelji Modrić kojem su samo desetak metara od kuće u njihovim Modrićima četnici 8. ožujka 1992. ubili brata, iz zasjede, predvečer.
Danas, više od 30 godina nakon tih događaja, hrvatsko pravosuđe progoni Dejana Lovrena i Luku Modrića. Optužnice za Vukovar i dalje ostaju u ladicama pravosuđa.