Podnoseći redovno izvješće Saboru o radu Vlade, premijer Plenković osvrnuo se na izbore u BiH rekavši da je na nedjeljnim izborima po treći puta dezavuiran sam smisao Daytonskog sporazuma. “Orkestriranim djelovanjem izigrana je stvarna politička volja hrvatskog naroda u BiH, kojemu su u nedjelju Bošnjaci izabrali nominalnog predstavnika u Predsjedništvu, unatoč plebiscitarnoj podršci Hrvata Draganu Čoviću. To što se dogodilo loše je za stabilnost BiH i nepotrebno antagonizira Hrvate i Bošnjake”, ustvrdio je.
Upravo ovih dana se prisjećamo vojne operacije “Južni potez” koja je nakon pet godina razriješila vojnu situaciju, prekinula rat i dovela srbe za pregovarački stol u Daytonu. To je bilo vrijeme kada su Hrvatska vojska i HVO, nakon Splitskog sporazuma nazvane Hrvatske snage, zasigurno bile najjača i najspremnija vojna sila na ovim prostorima. Bili smo ispred Banja Luke s mogućnošću da se ide i dalje dok srbi ne pristanu na primirje i pregovore.
Ne samo danas, već i odmah nakon rata kao da se zaboravilo da smo upravo operacijama u Bosni pomogli Bošnjačkoj strani da prodiše i skupa sa nama provede operacije s kojima je završen rat. Mnogi hrvatski vojnici iz Hrvatskih snaga dali su svoj život, a među njima i general Matijaš, za slobodnu i cjelovitu BiH. Da smo htjeli nešto drugo zar bi stali na Oštrelju poviše Drvara i dopustili Bošnjačkim snagama da uđu u Petrovac kad je već srpska vojska bila u potpunom rasulu. I na drugim djelovima crte bili smo u puno povoljnijoj situaciji, bolje naoružani i sa velikim iskustvom.
Očito je da se ona stara “dobro se dobrim vraća” ne odnosi na poslijeratnu situaciju i odnose Bošnjaka spram Hrvata. Učinjeno je sve da se uloga Hrvatske i hrvatskog naroda , bilo od dijela hrvatskih ili bošnjačkih stranaka i političara, kriminalizira. Teško je procijeniti tko je više dominirao u svakodnevnom blaćenju hrvatske politike spram BiH, Pusić, Mesić ili Izetbegović, iako smo našim hrvatskim žrtvama donijeli završetak rata. Hrvati sa područja BiH podnijeli su veliki teret, već prije početka rata, kada su među prvima stupili u postrojbe policije, a zatim u ZNG, pokazujući veliku ljubav i odanost prema svom narodu.
Kad danas razmišljam o tim vremenima sjetim se svog dočasnika Grubišića iz Gruda koji nakon priznanja Hrvatske, 1992., plače. Pitam ga što ti je, što plačeš, a on mi odgovara, naravno da sam sretan ali što će biti sa nama. Tada nisam razumio o čemu on govori, ali mi je danas u potpunosti jasno. Ne mogu ni svog predstavnika samostalno izabrati.
Koliko je hrvatska politika i njeni čelnici, sa bilo koje strane političkog spektra, nakon bolesti i smrti prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana bila poltronska i u cilju samo svog osobnog interesa pokazuje i današnji položaj Hrvata u BiH koji nije samo rezultat bošnjačke politike nego i svesrdne pomoći dijela hrvatskih političara. Sjetimo se samo izjava tadašnje čelnice HNS-a, Vesne Pusić, koja je Hrvatsku proglasila agresorom u BiH, a sada i čestitala Komšiću na izboru za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu iako to on nije. I bivši predsjednik Mesić podržava izbor Komšića negirajući volju hrvatskog naroda postavljajući sebe iznad njih kao da on zna što je bolje za njih.
Veleposlanik Paro se hvalio, kako pišu mediji, da je on ugasio Herceg Bosnu. Naravno, za uspješno odrađenu zadaću nagrađen je mjestom veleposlanika, bilo da je na vlasti HDZ ili SDP. I sadašnje imenovanje za veleposlanika u kraljevini Belgiji, iako se tome protivila predsjednica Grabar Kitarović, prošlo je zahvaljujući Plenkoviću. Koje su to zasluge Joška Pare osim gašenja Herceg Bosne nije poznato široj javnosti. Njegovo imenovanje pada točno u vrijeme kad Bošnjaci biraju Hrvatima predstavnika u Predsjedništvu BiH. Možda je to dijelom i njegova zasluga, tko zna.
Mnogo je ovakvih primjera kada hrvatska politika nije odlučno stala u obranu interesa našeg naroda u BiH smatrajući da je dovoljno da pošalju koju kunu, naslikaju se pred izbore kada su im glasovi tog dijela hrvatskog naroda neophodni za pobjedu, te se naposlijetku čude što se to dogodilo, kao da i oni svojim nečinjenjem nisu sudjelovali u svemu tome.
Jozo Ribičić – Brigadir u miru