Bez groba, bez imena, bez istine. Grozda Budak je tek počela živjeti, a ubijena je od okrutne ruke partizanskih boljševika nakon ulaska u Zagreb. Sudbina Grozde je simbol sudbine tisuća Hrvata i Hrvatica, bez prava na grob, bez prava na ime i bez prava na javnu ispriku za zločine. U sudbini Grozde, svaka nevina žrtva može se ogledati i vidjeti svaka nevina žrtva post-ratnog partizanskog terora i ludila.
Grozda Budak bila je kći Ivke Budak i Mile Budaka, hrvatskog književnika i političara. Rođena je u Zagrebu 27. ožujka 1924. Bila je najmlađe dijete u obitelji Budak. Imala je brata Zvonka i sestru Nedu, a i brata Branimira koji je umro u ranom djetinjstvu, piše narod.hr
Njen otac je javnosti puno poznatiji Mile Budak, hrvatski književnik i političar, rođen u mjestu Sveti Rok pored Gračaca. Studij prava započeo 1910. u Zagrebu, a završio ga doktoratom 1920. Pripadnik je pravaške omladine i skupine oko lista Mlada Hrvatska. Djelovao u HSP-u i uređivao pravaški orijentirana glasila Hrvatska misao (1924), Hrvatsko pravo (1924–32). Nakon odlaska A. Pavelića u emigraciju postao vodećom osobom HSP-a u zemlji. Zatvaran 1929–30., a 7. VI. 1932. izvršen je na njega atentat. Emigrirao je 1933. u Austriju, potom u Njemačku i Italiju.
Bio je ministar bogoštovlja i nastave u prvoj vladi NDH. Od studenoga 1941. do travnja 1943. bio je poslanik NDH u Berlinu, a zatim do studenoga 1943. ministar vanjskih poslova. U svibnju 1945. povlačio se iz Zagreba. Zarobila ga je engleska vojska, a vlasti Velike Britanije izručile su ga jugoslavenskim vlastima 18. V. 1945. Vojni sud osudio ga je kao ratnog zločinca na smrt, nakon čega je pogubljen, piše enciklopedija.hr
Dok se o Mili Budaku, manje-više dosta toga zna, sudbina mlade djevojke Grozde ostala je tabu-tema već preko 80 godina.
Bilo je to 1945. godine, u vrijeme kada su partizani ušli u Zagreb. Ubijenoj Grozdi se ne zna ni groba, ni mjesto smrti, ali se zna da je mlada ljepotica Grozda ‘nestala’ nakon partizanskog ulaska u Zagreb. Ista sudbina kao i tisuća civila, ranjenika i ratnih zarobljenika u Zagrebu, koji su ubijeni i bačeni u jame u samom gradu ili njegovoj bližoj okolici.
Ili uhićeni i ubijeni prilikom pokušaja da se dokopaju Zapada pred krvavim boljševičkim orgijma koje su se događale na putu prema Zagrebu.
Gradom Zagrebom su tih poratnih godina kružile razne priče o zločinima partizana, jer se javno nije smjelo govoriti o bestijalnim mučenjima i ubijanjima boljševika. Ubijanja i teror je trajao mjesecima, pa i godinama, nakon što je rat završio. Bili su to zločini nezapamćeni u povijesti hrvatskog naroda, pa i poratne Europe.
“Masovna i dokumentirana grobišta na području Zagreba, podsljemenskoj zoni, govore i o likvidaciji i malodobnih muškaraca, faktički djece. Sve znamo, ali na žalost nema nikakav širi odjek”, rekao je prošle godine saborski zastupnik dr. Zlatko Hasanbegović
Mlada djevojka Grozda Budak skončala je svoj život baš ovako kako je gore rekao dr. Hasanbegović. Ubijena, bez prava na grob i ime, tek zakoračila u život, potpuno nevina, kao i tisuće drugih Hrvatica.
Među starim Zagrepčanima su kružile strašne priče o smrti mlade Grozde.
Ne želimo ovdje, iz poštovanja prema ubijenoj djevojci, prenositi opise i riječi glasina o tim strašnim mučenjima prije smrti. Kao i za mnoga druga ubojstva, partizani nisu ostavljali iza sebe dokaze svojih ubijanja. Tako i na za mladu Grozdu.
Osim skrivenih jama u koje su bacali svoje žrtve, a koje su tek nedavno otkrile da se u stvarnosti radi o najstrašnijim mučilištima i mjestima masovnih pokolja kao: Huda Jama, Jazovka, Kočevski Rog, Tezno, Macelj…najstrašnijim mjestima pokolja u Europi nakon završetka rata u svibnju 1945. godine.
Želimo spomenom na ubijenu mladu i nevinu Grozdu Budak posvjestiti na jedno strašno vrijeme, strašan teror i strašnu mržnju koja je dolazila na hrvatski narod od boljševičkih partizana.
Kao i velikosrpskih partizana kojih je bilo mnogo među njima.
Oni su su sudjelovali u pokoljima tisuća Hrvata poput Sime Dubajića na Kočevskom Rogu. Ili Đoke Jovanića, kao sudionika ‘ustanka’ (čitaj pokolja nevinih Hrvata) u Srbu 1941. godine.
U kojemu su prema povjesničaru dr. Zlatku Begonji glavnu riječ vodili četnici.
Kao crtica za kraj, tipične velikosrpske partizanštine i mržnje na Hrvate. Obadvojica partizana i ‘oficira’, od kojih je Đoko Jovanić bio general zločinačke JNA i tzv. narodni heroj, pobjegli su Beograd. Đoko na početku rata, a Simo padom fašističke SAO Krajine. Na stranu Srbije, zločinaca Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja i nedavno osuđenog SDB-ovca Jovice Stanišića.
Izabrali su ‘partizanski oficiri’ svoju stranu.