Danas se na zagrebačkom Općinskom sudu u Vukovarskoj ulici u 14 sati nastavila nepravedna sudska trakavica bivšem ravnatelju Osnovne škole Petar Zrinski u Zagrebu profesoru Krešimiru Mihajloviću…
„Kada se hoćete nekog čovjeka riješiti, onda postoje, vojnički rečeno, razni načini kako ga možete likvidirati. Oni su izabrali jedan njima jako prihvatljiv način, a to je: pričekali su trenutak mog reizbora i onda su napravili što su napravili. Na toj sjednici školskog odbora jedan od kolega, inače vijećnik SDP-a, meni postavlja pitanje jesam li ja ustaša i cijela tema se počinje voditi oko toga.“, kazao je ljetos za Narod.hr prof. Krešimir Mihajlović.
U ovom nepravednom postupku već je postalo uobičajeno da se ročišta u predmetu protiv tuženog prof. Krešimira Mihajlovića održavaju gotovo redovito petkom, kad mediji i javnost nemaju mogućnost neometanog pristupa u Sud, jedino uz posebnu pisanu najavu i ishođenje odobrenja.
Postupak traje već desetak godina, ubrzo nakon što se tuženi ravnatelj usudio dati simboličnu podršku, u projektu s učenicima i kolegama, tada zatočenicima Haškog suda – generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, a svojim đacima ukazati na nepravdu pod kojom su se našli slavni hrvatski generali. Igrom “slučaja” u tu školu išla su i djeca tadašnjeg SDP-ovog premijera Zorana Milanovića.
“Jednostavno smo na jedan fin i profinjen način učili djecu o vrijednostima obrambenog Domovinskog rata i poticali ljubav prema Hrvatskoj. I to je nekim mojim kolegama smetalo.“, podsjetio je Mihajlović.
Ravnatelj uskoro nakon toga dobiva otkaz, ministarstvo SDP-ovog Željka Jovanovića nije vodilo računa da tako šesteročlanoj obitelji prof. Mihajlovića ugrožava životnu egzistenciju.
Suprotno propisima, prof. Mihajloviću tada nije uručen otkaz ugovora niti je dobio otpremninu na koju je imao pravo. Ostao je bez posla i bez mogućnosti da se prijavi na Zavod za zapošljavanje.
Tek kasnije, već nakon što su generali Gotovina i Markač bili oslobođeni, Gradski je ured Mihajloviću uručio potrebnu dokumentaciju te se on uspio ponovno zaposliti u drugoj školi.
„Ja sam se, uglavnom, našao na udaru sa svih strana. Prije toga sam operirao tumor, otac sam četvero djece, moraš preživljavati…“, kazao je Mihajlović za Narod.hr.
Čitav slučaj završio je na Ustavnom sudu, gdje se njegova odvjetnica pozvala na odluku Europskog suda, prema kojemu, kada jednom sudska odluka postane pravomoćna, više ne može biti poništena. No, sutkinja Ustavnog suda koje vodila ovaj predmet, SDP-ova Ingrid Antićević Marinović, odbila je žalbu.
„Izgubio sam sve vjere u hrvatsko sudstvo. Moja odvjetnica nije mogla dobiti ni uvid u spis da se vidi temeljem čega je donesena odluka o odbijanju naše žalbe.“, kazao je Mihajlović koji najavljuje da će spor nastaviti pred Europskim sudom za ljudska prava.
Istovremeno, škola je pokrenula tužbu protiv Mihajlovića u kojoj potražuje od njega novac koji je primio prije nego što je presuda Županijskog suda, koja je išla njemu u korist, poništena.
Prof. Mihajlović je i hrvatski branitelj, ranjavan u Domovinskom ratu. Pogledajte njegovo gostovanje na Laudato TV na obljetnicu oslobodilačke vojno redarstvene operacije Oluja:
T.H.
Pred izbore je napisao je otvoreno pismo predsjedniku SDP-a, a pismo je odgovor na predizborno pismo koje je na njegovu adresu poslao SDP:
Zorane Milanoviću,
iznenadio si me pismom upućenim članovima moje obitelji i meni osobno. Obraća mi se predsjednik vlade i SDP-a, stranke koja predvodi Koaliciju Hrvatska raste. Prvo što sam se zapitao radi li se o zabuni, ali očito nije.Piše moje ime i prezime i točna adresa stanovanja. Na pismu piše Krešimire, a potpis Vaš Zoran Milanović. A i pismo je ubačeno u moj poštanski ormarić.
Pismo više nego dirljivo, puno brižnosti i suosjećanja kao: „da štitimo slabije, pod uvjetom da se borimo za socijalnu pravdu …“ i iskreno priznanje: „Neću Vam lagati, ove četiri godine bile su teške.“
Zaista Zorane, bile su teške četiri godine.
Razbolio sam se od tumora. Preživio tešku operaciju. Borio se protiv širenja tumora na unutarnje organe. Borio se protiv svakodnevnih bolova i svaki novi dan zahvaljivao Bogu na milosti što sam otvorio oči, što mi daje snagu ustati iz kreveta i otići raditi kako bi prehranio svoju obitelj.
A sjećaš li se gdje sam radio? U OŠ Petra Zrinskoga, u Zagrebu, u Krajiškoj ulici. Bio sam ravnatelj škole. Ti i Sanja, došli ste upisati sina, a kasnije ste i doselili u Krajišku.
I onda si došao na vlast, ti i SDP. Preko noći postao sam loš čovjek, ratni zločinac kod kojega na ulazu u školu vise slike ratnih zločinaca Markača i Gotovine da pozdravljaju đake za dobro jutro.
A u školi je bio izvješen samo domoljubno intonirani plakat s hrvatskom zastavom, fotografijama hrvatskih generala Mladena Markača i generala Ante Gotovine i natpis “Hrvatski mučenici, od pobjede, preko istine do pravde”.
Napali ste me medijski, napravili javni linč, a tvoji sitne sluge i sluškinje u sprezi s „moćnicima“ Iblerovog trga, izbacili me na ulicu, bez posla i prihoda.
I zaista, kažem ti, zaista ne lažeš. Protekle četiri godine bile su teške. Borba za zdravlje protiv tumora, borba protiv loših tumorskih markera, borba protiv svakodnevnih bolova, umora, iscrpljenosti. Borba s ovrhama, prijetnjama banaka da me izbace iz stana zbog neplaćenih rata za kredit …
Zaista, kažem ti, upoznao sam tvoju i vašu borbu za socijalnu pravdu. I kažem ti ne hvala, zadrži je.
A ja ću već polako, Zorane, bez tebe, kraju svoga puta, kao i meni draga moja hrvatska sirotinja dragih božjih anđela na nebu, mojih pokojnih prijatelja, za koje si kod Središnjeg križa u Aleji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata izjavio: „ Dali su sve, odnosno život jer drugo nisu imali.“
I sada se sjetim njih, Zorane, sjetim se onih davnih devedesetih, slavnih. Sjetim se dana kada su se vrata pakla rastvorila i kroz njih sukljao plamen topova i granata. Komadi rastrganog ljudskog mesa i crijeva visjeli s drveća oko mene, a svinje su žderale umiruće i mrtve. Osjetim smrad ratišta i sjetim se kada je prijatelj pucao u najboljeg prijatelja da mu skrati boli i muke gelerima unakaženog tijela.
Ali, sjećam se, Zorane, kako je hrvatsko srce talilo čelik tenka i gasilo oganj pakla. Hrvatsko srce, Zorane, hrvatskih vitezova i junaka kakvo ti nikada nisi imao i nećeš imati. Srce puno ljubavi i božjeg mira koje je kucalo za jedinu nam Hrvatsku.
Mnogih mojih prijatelja danas nema.
A imali su itekako što dati. Imali su svoje obitelji, žene, djecu, majke i očeve, imali su svoja imanja i svoj dom. Hrvatski dom. I najvrjednije, imali su vjeru u Boga, vjeru u svoj hrvatski narod. Imali su srce puno božjeg mira i ljubavi. Imali su srce koje je kucalo za jedinu nam Hrvatsku.
To srce je palo za Hrvatsku kojoj si nezasluženo četiri teške godine bio predsjednik Vlade i SDP-a.
I zaista kažem ti, Zorane, ne, hvala za tvoju brigu za malog čovjeka. Ne, hvala za tvoju brigu za hrvatsku obitelj. Ne, hvala za tvoju brigu za moje poginule prijatelje, hrvatske vitezove Domovinskog rata. Ne, hvala za tvoju brigu za moje preživjele prijatelje, invalide. Ne, hvala Zorane za tvoju brigu za udovice mojih poginulih prijatelja.
Ne, hvala, Zorane, svemu što ti i SDP, stranka kojoj si predsjednik, nudiš.
Ja, siromašni božji čovjek, domoljub i rodoljub, tebe i takve kao ti ne trebam.
Draži mi je križ siromaštva što dao mi je nositi Bog na hvalu i slavu svojega imena.
A ti, Zorane, idi u crkvu Svetog Blaža, crkvu župe u kojoj živiš. Pokaj se. Ispovjedi svoje grijehe. Moli oprost od Boga i hrvatskoga naroda za sve uvrede koje si nanio protekle teške četiri godine dok si bio predsjednik Vlade i SDP-a. Spasi svoju grješnu dušu Zorane.
Bog i Hrvati! Za Dom, hrvatski Dom!
Mir i dobro, božji blagoslov tvojoj obitelji. Zorane, sretan put u ropotarnicu zaborava.”
Krešimir Mihajlović, prof.
Zagreb, 5. studeni 2015.