Foto: Wikipedia
Sveti Anzelmo u širokim slojevima Božjega naroda nije tako poznat, popularan i obljubljen svetac kao neki drugi. No, tko čita njegova filozofska, teološka i mistična djela, osobito njegove molitve, ostat će zadivljen i pomalo od njega osvojen, zavoljet će ga. Njega su voljeli i njegovi suvremenici, a jedan je njegov učenik zapisao „da je Anzelmo bio najljubazniji čovjek svoga vremena”, piše bitno.net.
Sveti Anzelmo rodio se god. 1033. u Aosti, u sjevernoj Italiji. Nije to veliki grad, danas broji oko 30.000 stanovnika, ali je zato vrlo star. Bio je poznat kao Augusta Praetoria već u rimsko doba. Iz toga se vremena sačuvao još i danas Augustov trijumfalni luk.
Anzelmo kao benediktinac
Anzelmova je majka Ermenburga bila u srodstvu sa savojskim grofovima. Otac mu Gundulf bio je rodom iz Lombardije. Anzelmo je proveo mladost u rodnom gradu, gdje ostaje sve do god. 1056. Već tada je osjećao sklonost prema monaškom životu. Benediktinci su tada bili glavna i gotovo jedina redovnička snaga Europe. Anzelmo je volio svoju majku pa ga je njezina bolna smrt pogodila. Poslije majčine smrti došao je u sukob s ocem i zauvijek ostavio rodnu kuću i grad. Kroz tri je godine proveo po Francuskoj lutalački život, o kojem malo znamo.
U normandijskom gradu Beču živio je tada kao prior benediktinskog samostana glasoviti učenjak Lanfranc, koji kasnije postaje nadbiskup u Canterburyju. Glas o njemu privukao je i Anzelma u samostan u Beč. Prior je odmah uočio izvanredne sposobnosti mladoga čovjeka te ga počeo poučavati i to s najvećim uspjehom jer je Anzelmova duša bila žedna znanja. Nakon zrelog razmišljanja, ali i kolebanja, Anzelmo je i sam prihvatio redovnički život. Tako je god 1060. postao benediktinac. Već tri godine kasnije postaje prior samostana, a god. 1078, opat. Našao je svoj poziv i u njemu se osjećao sretnim. Bit je toga poziva u tome, što je na osobit način pronašao Boga, Njime bio tako zahvaćen da mu se posve predao i posvetio. Njegov život postao je potpuna služba Bogu. Monah benediktinac nije nikad sam, on živi u zajednici braće i skupa s njima služi Bogu po benediktinskoj lozinki: „Moli i radi!”
Anzelmo kao pisac
Redovnička sredina bila je za Anzelma vrlo pogodna da se razviju njegovi bogati talenti, a još više da budu iskorišteni pisanjem i poučavanjem. Anzelmo je mnogo napisao. Njegovi najstariji spisi potječu iz godina 1070. do 1078. Bile su to godine nakon završene njegove duhovne formacije. On je dozreo i počeo stvarati. Iz toga razdoblja sačuvana su nam njegova prva pisma, molitve i razmatranja. No, osim njih nastadoše i njegova vrhunska ostvarenja o Božjoj opstojanosti i biti. To su: „Monologion“ ili „Primjer razmišljanja o vjeri“ te „Proslogion“ ili „Vjera koja traži razumno opravdanje“. Tim je djelima Anzelmo pokazao svoju filozofsku zrelost. „Proslogion“ mu nosi najjače značajke jasnoga i originalnoga djela.
Anzelmo je bio plodan pisac. Napisao je još čitav niz djela, kao što su: „O istini“, „O slobodnoj volji“, „O padu đavla“. U tim djelima ispituje odnos između istine, pravednosti i slobode. Oko godine 1090, Anzelmo je kao učenjak, pisac i teolog došao u sukob s Roscelinom, kanonikom iz Compiegnea. Taj ga je optužio da podupire krivovjerne poglede na nauk o Presvetom Trojstvu. Anzelmo se obranio protiv te optužbe u jednom pismu biskupu u Beauvais, ali je počeo i s pisanjem vrlo opširne rasprave u kojoj izlaze svoje poglede. Djelo je nakon mnogih odugovlačenja dogotovio tek god. 1094. i posvetio ga papi Urbanu II. Ono nosi naslov „O utjelovljenju Riječi“.
Anzelmo kao nadbiskup
Godinu dana kasnije naslijedio je Lafranca na nadbiskupskoj stolici u Canterburyju, i tada počeše za njega teške godine borbi i sukoba s engleskim kraljevima, koji su se sve više uplitali u crkvene poslove. Zato ga i Časoslov Božjega naroda ovako veliča: „Anzelmo urešen bi biskupskom službom. Odvažno se borio za slobodu svete Crkve. Neustrašivim je glasom zasvjedočio da Crkva nije sluškinja, već slobodna Kristova zaručnica.” Zbog svoga stava u obrani prava Crkve dva puta je morao ići u progonstvo.
Zanimljivo je, da je baš u vrijeme borbe s engleskim kraljevima napisao nekoliko teoloških djela od najveće vrijednosti. To su: „Zašto je Bog postao čovjekom?“, „O izlaženju Duha Svetoga“, „O slaganju Božjega sveznanja, predodređenja i milosti za slobodnom voljom“. Prvo je od ta tri djela najvrjednije kao i „Proslogion“ među filozofskim djelima.
Posljednje tri godine života Anzelmo je proveo u miru i spokoju u Engleskoj. Umro je 21. travnja 1109. u Canterburyju.
Anzelmo kao crkveni naučitelj
Tek godine 1720., papa Klement XI. proglasio ga je naučiteljem Crkve, a da nikada formalno nije bio kanoniziran. No, o njegovu naslovu sveca nitko ne sumnja jer Crkva samo kanonizirane svece uvrštava u broj svojih naučitelja. On je svoje visoke, ali i suhe teološke spekulacije, nastojao ugrijati i dati im život izljevima svojih osjećaja koji se pretvaraju u najljepše molitve.
Tako on moli: „Učini, molim Te, Gospodine, da osjetim i po ljubavi što osjećam po spoznaji! Daj da osjetim i osjećajem što osjećam razumom!”
Ljubav prema Bogu, kojom je bio prožet, budila je u njemu bol nad vlastitim grijesima pa moli: „Daj mi, Gospodine, u ovome progonstvu kruha boli i suza, za kojima čeznem više nego za obiljem svih naslada!”
Ime Anzelmo potječe iz staronjemačkoga te znači „od Boga zaštićen”.
Bitno.net