Na današnji dan slavimo svetog Franju, jednog od najvećeg svetaca u povijesti Crkve.
Spominjemo se svetog Franje Asiškog, dosljednog nasljedovatelja Krista u jednostavnosti, istinskom siromaštvu i slobodi duha…
Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.
Franjo se tada vratio natrag u Asiz. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U jesen 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici svetog Damjana tri puta čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu svetog Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u molitvi. Kao pokornik i Bogu posvećena osoba izjavio je: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernardonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”
Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – odjenuvši prije toga u redovničko odijelo svetu Klaru, Franjo je 1219. uspio doći u Svetu zemlju, gdje je propovijedao u prisutnosti sultana. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. Vrativši se s Istoka, Franjo se bavio unutarnjom organizacijom svoga reda. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”
Franjo je dvije godine prije smrti primio svete rane. Teško bolestan, dao prenijeti u crkvu svete Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. Toma Celano piše: „Smrt je pjevajući primio“. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao.
Papa Grgur IX. dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza podigne dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Danas se Franjino tijelo čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.
Sveti Franjo je čovjek čije je djelo milosrđa i ljubavi promijenilo do tada poznati svijet i čija neprolazna slava ostaje za sva vremena, kako u njegovoj braći franjevcima, tako i u onima koji ga nasljeđuju.
Franjevački red u hrvatskom narodu ima posebnu karizmu i poštovanje zbog svojih nebrojenih djela požrtvovnosti, predanja i ljubavi prema hrvatskom kršćanskom puku.
L.K.