Blagdan sv. Stjepana (Stipanovo, Stipanjdan, Štefanje, Stjepanje) slavi se u Katoličkoj Crkvi 26. prosinca, drugog dana Božića i državni je blagdan u Republici Hrvatskoj i nizu drugih država…
Stjepanova povijest mnogo nam toga govori. Na primjer, poučava nas da ne treba nikada odvajati socijalnu karitativnu zauzetost od odvažnog navještaja vjere. Stjepan je bio jedan od sedmorice određenih ponajprije za djela milosrđa, ali nije bilo moguće odvojiti milosrđe od navještaja.
Tako uz milosrđe naviješta raspetoga Krista sve do prihvaćanja mučeništva. To je prva pouka što je možemo naučiti od svetog Stjepana: milosrđe i navještaj uvijek idu skupa. Sveti Stjepan u prvom nam redu govori o Kristu, o Kristu raspetome i uskrslome kao središtu povijesti i našega života. Možemo shvatiti da križ uvijek ima središnje značenje u životu Crkve, a i u našem osobnom životu. Papa Benedikt XVI.
Dan nakon Božića katolički vjernici diljem svijeta obilježavaju blagdan Svetog Stjepana, prvog kršćanskog mučenika koji je bio jedan od sedmorice đakona u crkvenim počecima. Prema tradicionalnim hrvatskim običajima, na taj dan se odlazi u posjet rodbini i prijateljima kako bi se čestitao Božić te proslavio novi početak.
Sveti Stjepan je sve do današnjeg dana zavrijedio poštovanje zbog svoje dosljednosti u življenju i djelovanju. Do kraja svoga života slijedio je i živio za Isusovu riječ, isticao se u čistoći duha i darežljivosti. Umro je za svoju vjeru i ljubav nebesku, a posljednje riječi koje je izrekao prije svoje smrti dočaravaju veličinu njegova duha: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“
Na početku je većina obraćenika bila palestinskog podrijetla, ali kako su Židovi bili raštrkani po Maloj Aziji i istočnoj Europi, Evanđelje se širilo po svim krajevima gdje se govorilo grčki. Najugledniji i najenergičniji između njih bio je Stjepan. Tek što je počeo djelovati, istakao se revnošću i čudesima koja je Duh Sveti činio preko njega. On je navukao na se mržnju starih Židova zbog plemenite i smione slobode kojom je naviještao Evanđelje u svakoj prigodi.
Tradicija obilježavanja spomendana Svetog Stjepana u crkveni liturgijski kalendar je uvedena 380. godine. Iako nema zapisa kada je Stjepan prvomučenik točno rođen, pretpostavlja se da je mučeništvo podnio u svibnju.
Stjepan je bio Židov iz Jeruzalema te pravi praktični kršćanin. Prva ga je kršćanska zajednica imenovala jednim od sedam đakona, a u Djelima apostolskim je istaknuta njegova briga za siromašne i nemoćne te snaga i milost kojom je djelovao na narod.
Stjepan je posvuda navješćivao radosnu vijest svoga Učitelja, dok se oko njega okupljao sve veći broj Židova koji su se zbog njegovih propovijedi obraćali na kršćanstvo. Utjecaj koji je imao među židovskim narodom te svećenstvom izazvao je gnjev Židova u Sinagogi i u Hramu koji su, u znak odmazde, odredili njegovo uhićenje i konačno pogubljenje. Nakon što je uhićen, Stjepan je održao svoj čuveni govor pred sudom, osvrnuvši se na čitavu povijest kršćanstva, od svetih Patrijarha, preko Mojsija i proroka, pa sve do Isusa Krista kojega su židovske vođe također pogubile. Zbog tog govora, židovske glavešine su odlučile da Stjepana izvedu izvan grada te ga tamo kamenuju.
Poput svoga Učitelja Isusa, Stjepan je oprostio svojim neprijateljima dok su ga ubijali, a priča o njegovom kamenovanju povezana je i s drugim velikim likom kršćanske povijesti, koji se u trenutku kamenovanja zvao Savao. Savao je bio najveći progonitelj Kristova nauka te je odobravao Stjepanovo pogubljenje. Nakon obraćenja u kršćanstvo, prepoznajemo ga u liku svetog Pavla, koji je kasnije postao jednim od najvećih boraca za Krista te najvećim propovjednikom Kristova evanđelja.
Stjepan Prvomučenik se u kršćanskoj ikonografiji prikazuje kao mladić u đakonskoj odjeći, držeći palmu kao simbol mučeništva u jednoj ruci, te kamenom u drugoj.
L.K.