U tv-emisiji Bujica (10.2.2021.) gostovao je, kako su objavili na portalu Slobodne Dalmacije, „nasilnik koji je na Općinskom sudu u Splitu  napao pravosudne policajce koji su od njega tražili da stavi masku“! Predsjednica ovog suda Marina Boko odmah je izjavila da je incident snimljen  kamerama  koje su postavljene na ulazu u sud…

I sva sreća što je sve snimljeno!

Tako smo na objavljenoj snimci lijepo vidjeli mladića (inače rođen 1992.) kako izlazi prema vratima suda (bez maske), dok mu iza leđa dolazi jedan krupan pravosudni policajac, hvata ga za vrat, a potom mu u pomoć dolaze još dva policajca i bacaju ga na pod.

-(VIDEO) ANTE RADAN EKSKLUZIVNO: Ovo je istina o napadu zbog maske na splitskom sudu!…

Što jače mladić vrišti i zove u pomoć to su ovi agresivniji. Stavljaju mu lisice, „polijevaju“ ga sprejem u oči, a kad je počeo zapomagati da što to rade, da je njegov otac bio hrvatski branitelj, da se za nešto ovakvoga nije borio, tek onda je prema snimci proradila i palica, pa su ga počeli tuči kao zadnjeg kriminalca.

Ljudi su prolazi pokraj njega i nitko se nije ni okrenuo!

Za Općinski sud u Split bio je to samo jedan „mali, skromni  „incident“!

Predsjednica suda, kako smo čuli u Bujici, izjavila je da se to dogodilo prilikom ulaska mladića u sud, a na snimci se lijepo vidjelo da je bilo po njegovu izlasku!

Dakle, već je došlo i do toga da će se javno malo tko usuditi reći da je bio branitelj, a poglavito će to biti izraženo nakon ovog „incidenta“.

Neku sličnu sliku nismo vidjeli ni kad su u Vukovaru ili Negoslavcima privodili četnike, odnosno ratne zločince. Njima čak nisu ni stavljali lisice, a vodili su ih na saslušanje kao na vatrogasnu zabavu.

Od hrvatskih branitelja, a poglavito Udruga proizašlih iz Domovinskog rata ni ovog puta nije bilo nekih većih reakcija. Oni koji su branili i obranili hrvatsku državu (dobrim dijelom) kao da su se zadnjih godina sakrili u mišje rupe.

Ili im je dobro, ili su se prodali.(Svaka čast iznimkama).

Međutim, možete li zamisliti kakva bi se „halbuka“ digla da se takav „incident“ dogodio na tom  mjestu (ili negdje drugdje), a da je u „igri“ bio neki Srbin, da su recimo njega naplatili samo za to što je skinuo masku prigodom izlaska iz sudske zgrade?

Tamo bi se odmah našli i održali konferenciju za tisak notorni Pupovac i Stanimirović, vjerojatno bi došli i Puhovski, Teršelič, Pusić, pa može biti čak i dr. Ognjen Kraus!

Dakle, što znači ovaj „incident“, što znače sramni naslovi u pojedinim novinama i portalima (kad su u pitanju hrvatski branitelji i njihova djeca) – da je počeo “lov“ na ljude koji su bili prvi kad je trebalo, koji su stvarali hrvatsku državu?

Kad su svojedobno Pupovca na zagrebačkom Dolcu pogodili kruhom i paštetom to je bila prva vijest u svim medijima, od televizije do novina i pojedinih portala, a naslovi su bili u stilu da se dogodio „atentat“!

A što je sad ovo?

Najgore je što branitelji (uglavnom) šute, kao što oni imaju s tim?

A navodno ih  još  uvijek  ima „pola milijuna“.

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Vezane vijesti;

(VIDEO) ANTE RADAN EKSKLUZIVNO: Ovo je istina o napadu zbog maske na splitskom sudu!

The post Reakcija hrvatskih branitelja: Nije dovoljno što nas pljuju i gaze, sad će nas još i tući i zatvarati! first appeared on Braniteljski portal.

Andrija Roso (46) je 2015. godine iz Zagreba doselio u Stuttgart u kojem se rodio i iz kojeg je “pobjegao” u vrijeme Domovinskog rata kako bi branio svoju domovinu. Kaže, teško mu je što se kao “starac” vraća u Njemačku, piše Fenix magazin, ali nema izbora…

Andrija je imao samo 18 godina kad je napustio lagodan i bezbrižan život u Njemačkoj i otišao na prvu crtu bojišnice u Hrvatsku. Kroz rat je prošao gotovo sva ratišta u Hrvatskoj.

Roditelji nisu znali gdje je, a svemu je kumovala jedna vijest u njemačkom Tagesschau.

“Bila je 1991. godina, imao sam 18 godina. Živjeli smo u Stuttgart Bad Cannstattu, igrao sam košarku, nikakvih briga nisam imao. Imao sam sve, nosio Chevignon jaknu, vozio Kadett, imao novca, bio zgodan i djevojke su me voljele”, prisjeća se Andrija.

Jednog dana je došao kući i vidio vijest u njemačkom Tagesschau. Pisalo je “Vukovar pao”.

“Gledam u fotografije koje prikazuju bradate četnike kako ulaze u Grad heroja. Tad sam se po prvi put u životu zapitao “tko sam ja”. Rekao sam roditeljima da želim ići braniti Hrvatsku, ali oni nisu htjeli niti čuti. Mislili su da sam premlad, da ću poginuti. Bilo ih je strah, to je bilo i normalno, koga ne bi? No, u meni se nešto prelomilo, pobjegao sam od kuće. To je bilo studenom 1991. godine. Uzeo sam 400 maraka koliko sam imao na računu, kupio kartu za vlak prema Zagrebu i otišao. Dva mjeseca nitko nije znao gdje sam. Nisu znali niti roditelji, ni prijatelji, njemačka policija me tražila kao nestalu osobu. Ja sam se već tad pridružio 1. Gardijski brigadi. U Hrvatskoj sam proveo cijeli rat”, prisjeća se Andrija.

Interpol ga je našao u siječnju 1992. godine. Pronašli su ga putem liječničke evidencije Zbora narodne garde (ZNG).

Majka je došla po njega u Hrvatsku.

– Nikad to neću zaboraviti, bila je odjevena u crnu odjeću. Molila me i preklinjala da se vratim u Njemačku. Rekla mi je “Sine mi smo 1969. napustili tu bijedu, nemoj se vraćati u nju. Sine, vrati se”. Moja je majka Hercegovka, iznimno ponosna. Ona je iz mjesta Radišić kod Ljubuškog, a otac iz Vrgorca. Ali, ni taj ponosni hercegovački temperament nije mogao spriječiti njezine suze.

Osjetio sam tugu, bilo mi je jako teško, ali sam joj rekao da je moje mjesto tu, među tim momcima, i ništa ne može učiniti da to promijenim. Od tog dana nismo se čuli punih osam godina. Ponosan sam što sam bio pripadnik 1. Gardijske brigade, stvorili smo državu u ratu, ali sad je gubimo u miru. Sad ja “kao starac”, jer s 46 godina otići od kuće je kao da starac odlazi, se nakon 25 godina vraćam  u Stuttgart.

Iza sebe sam ostavio iluziju da će u Hrvatskoj biti bolje. Vjerujte, toliko je branitelja napustilo tu našu domovinu za koju smo se borili, koju smo krvavo stvarali. Otišli smo put Njemačke i ostatka svijeta, razočarani, tužni, jer ne možemo drugačije, nemamo izbora, kaže Andrija Roso.

Kad se 2015. godine uputio u Njemačku, u Zagrebu je ostavio suprugu i djecu. Želio je da makar odrastaju u Hrvatskoj. – Morao sam otići zaraditi novac, ali nisam htio odvesti djecu iz zemlje za koju sam se borio – kaže.

Andrija sad zarađuje u Stuttgartu. Često odlazi u Zagreb. Kaže, djecu hrvatskih branitelja koja su svoju budućnost odlučila potražiti u tuđini, uvijek će povesti besplatno. Bilo da putuju u Njemačku ili iz Njemačke.

– Njih ću odvesti besplatno do kućnog praga. Uvijek!, poručio je.

Piše-Daniela Škegro

The post Potresna priča hrvatskog branitelja: S 18 godina napustio sam Njemačku i došao braniti Hrvatsku, sad se vraćam u Stuttgart jer ne mogu prehraniti obitelj… first appeared on Braniteljski portal.

Danas, oko 14,30 u kišno i sivo nebo iznad petrinjskog groblja sv. Benedikta koje dominira brdom Generalov breg, ispaljena su tri počasna plotuna iz pušaka Hrvatske vojske kao posljednji pozdrav hrvatskom branitelju Vladimiru Demetroviću koji je na ovom groblju (odmah iza istočne strane kapelice sv. Bendikta) uz sve vojne počasti pokopan.

Puno ljudi, Vladina obitelj, priajtelji, suborci, kolege s posla, građani Petrinje, došli su na posljednji ispraćaj ovog Petrinjca koji je iznenada umro u Zagrebu sa samo 58 godina života. Vladimir ili Demac kako su ga svi znali je bio vrlo poznata osoba i svakako veliki gubitak za ovaj stari grad.

Od njega su se u posljednjoj ceremoniji koju je vodio petrinjski župnik iz župe sv. Lovre, Josip Samaržija, prigodnim riječima oprostili Zlatko Iskrić – predsjednik Udruge veterana Grada Petrinje, Zdenko Franić , predsjednik udruge Zrinska Gora, Stjepan Čelan predsjednik Hrvatskog karate saveza i petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović.

Rajska Djevo kraljice Hrvata je posljednja pjesma koja je na ovaj tužan dan otpjevana Demcu.

M.Šantek

The post Uz vojne počasti pokopan je hrvatski branitelj Vladimir Demetrović – Demac first appeared on Braniteljski portal.