Do velike promjene vlasti unutar poljskog Vrhovnog suda došlo je nakon završetka šestogodišnjeg mandata predsjednice Vrhovnog suda Malgorzate Gersdorf zaključenog prošlog četvrtka. Ona je inače bila poznata kao oštra kritičarka pravosudne reforme koju provodi trenutna konzervativna Vlada stranke Pravo i pravda (PiS)…

U skladu sa zakonom, predsjednik Andrzej Duda dodijelio je Kamilu Zaradkiewiczu dužnost trenutnog predsjednika Vrhovnog suda do izbora novog. “Gersdorf je kao bivša čelnica Vrhovnog suda željela odabrati tko će je naslijediti. To je nezakonito “, kazao je poljski ministar pravosuđa Zbigniew Ziobro, prenosi Dziennik.pl.

Ziobro je dodao da je Zaradkiewicz dokazao svoju hrabrost kao član Vrhovnog suda, rekavši: “To je čovjek koji dolazi iz drugačijeg političko-akademskog kruga od onih s kojima PiS obično surađuje. To daje dodatno priznanje predsjednikovoj odluci da mu povjeri ove odgovornosti.”

Kao svoj prvi potez, Zaradkiewicz je iz zgrade Vrhovnog suda uklonio portrete predsjednika Vrhovnog suda iz razdoblja komunizma.

The post Nastavak lustracije u pravosudnom sustavu Poljske: Uklonjeni portreti sudaca iz doba komunizma… first appeared on Braniteljski portal.

Poljska je definitivno imala drugačiji i ulazak i izlazak iz komunističke diktature od Hrvatske. Već desetak godina je Poljska u središtu otpora bruxelleskom centralizmu i politici nametanja gotovih odluka, svjesna da kao snažna nacionalna i katolička država stoji na čelu ‘pokreta otpora’ osovini Merkel-Macron i njihove vizije Europe kao centralizirane nadnacionalne super-države.

Glemp Józef, poljski kardinal (Inowrocław, 18. prosinca 1929 – Warszawa, 23. siječnja 2013). Svećenik od 1956, od 1979. biskup Warmije, od 1981. nadbiskup Gniezna i Varšave i primas Poljske, od 1983. kardinal. Podupirao sindikalni i politički pokret Solidarnost, zajedno s L. Wałęsom pregovarao s vladom o ukidanju zabrane sindikata, o narodnim zahtjevima i demokratizaciji. Zalagao se za prekid sukoba i mirno političko rješenje u zemlji. Mudrim postupcima pridonio općim izborima 1989. i stvaranju koalicijske vlade.

Svi znamo da je kraj komunističke diktature bio bitno različit u Poljskoj i Hrvatskoj. Poljska kreće u postkomunističku tranziciju kao samostalna država riješena raskrstiti s komunističkom prošlošću, s vodstvom koje je svjesno ključne uloge ekonomske transformacije, i bez izražene vanjske prijetnje. Naime, komunističko carstvo SSSR je bio na koljenima i blizu raspada: s Gorbačovom na čelu, a ne zapjenjenim velikosrbima i Slobodanom Miloševićem. Hrvatska u isto vrijeme tek treba izboriti samostalnost u strašnom ratu protiv komunističko-velikosrpskog hegemonizma. Kod nas su pitanja gospodarske transformacije bila u drugom planu, jer se sam opstanak našao pod znakom pitanja, dok je Poljska već od početka krenula u smjeru ekonomske transformacije, premda ne posve i sasvim očuvana od komunističke tajkunizacije, donosi narod.hr.

Naime, u gotovo istom trenutku kada se u Poljskoj održavaju prvi demokratski izbori na kojima na vlast dolaze reformatori, Slobodan Milošević drži agresivni i huškački ratni govor na Gazimestanu koji ujedinjuje sve bitne srpske institucije iza hegemonističkog programa Velike Srbije, te najavljuje i motivira srpski narod za rat. Bila je to svojevrsna točka koja će za dulje vrijeme, barem do 1995., odrediti razlike u razvojnim putanjama Hrvatske i Poljske.

Bitan faktor otpora komunizmu u Poljskoj – Katolička Crkva i utjecaj europske kulture

Autonomija Katoličke crkve bila je bitan faktor čuvanja disperzije moći i utjecaja u razdoblju komunizma. Crkva je relativno autonomno djelovala u društvu čak i u godinama vojno-komunističke diktature osamdesetih, a i ranije, premda je bila izložena progonima komunističke diktatuture.

I njemački je utjecaj u Poljskoj kroz povijest bio izrazito jak. Ne samo u negativnom smislu, već i onom pozitivnom Gdanjsk, Torun, Wroclaw i Szczecin bili su napredni Hanzeatski gradovi, još od ranoga srednjeg vijeka integrirani u sjevernoeuropski sustav obrtništva, financija i trgovine. Upravo je Gdanjsk (Danzig) bio mjesto gdje će 1980. početi velika pobuna protiv komunističkog režima.

Osim toga, južni dio Poljske s veličanstvenim Krakovom (poljska Atena), glavnim gradom Poljskog kraljevstva u srednje vijeku, je od 18. stoljeća bio dio Habsburške monarhije i jedan od središta srednjoeuropske kulture, te središte katoličanstva ovog dijela Europe.

Poljska povijest, raznolikost i djelomična autonomija nekih dijelova društva dovela je do buntovništva i odbacivanja nametnutog komunizma mnogo prije poznatog osnivanja sindikata Solidarnost 1980 godine . Prvi sukobi s policijom u kojima su ginuli ljudi dogodili su se još početkom sedamdesetih godina upravo u brodogradilištu u Gdanjsku, čime je posijano sjeme kasnijeg antikomunističkog pokreta. Nezadovoljstvo je eruptiralo u Gdanjsku 1980. godine.

Pobuna protiv komunizma

Solidarnost se nakon početnog uspjeha vrlo brzo širila Poljskom. Otvaraju se podružnice i organiziraju štrajkovi kojima se priključuju i studenti koji traže autonomiju sveučilišta. Gospodarstvo se našlo u velikom padu, a nakon pojave nestašica osnovnih prehrambenih artikala, Solidarnost širom zemlje organizira takozvane „štrajkove gladi“ kojima se priključuje velik broj građana.

Solidarnost u prvom naletu nije došla ni blizu prilike da rješava ekonomska pitanja društva. Uzdrmani režim je uz izdašnu pozadinsku pomoć SSSR-a u prosincu 1981. uveo vojnu diktaturu na čijem se čelu našao general Jaruzelski (kojeg će Putin odlikovati u Moskvi 2005., navodno za zasluge u Drugom svjetskom ratu). Nakon toga uslijedili su komunistički progoni i hapšenja čelnika Solidarnosti i njihovih obitelji.

Pokret je pod udarom vojno-komunističkog režima oslabio.

Provodila se strahovlada praćena propagandnom kampanjom „uvođenja reda“. Za ekonomske poteškoće optužuju se protivnici režima i vanjski elementi. Na prvom se mjestu ističu SAD i Njemačka. Procjenjuje se da je u toku 1982. ukupno uhapšeno između 15 i 20.000 ljudi.

 Kardinal Glemp i Katolička Crkva organiziraju široku mrežu pomoći za progonjene Poljake

Kada je izgledalo da je režim odnio konačnu pobjedu, na scenu je stupila katolička crkva. Nadbiskup Glemp organizirao je široku mrežu pomoći za sve uhapšene i njihove obitelji, što je učvrstilo socijalnu koheziju i ustrajnost protivnika komunističke vlasti. O snazi crkve u Poljaka svjedoči i činjenica da Glemp uspijeva organizirati pastoralni pohod Ivana Pavla II., a vojni režim dopušta susret Pape i Walese (koji je danas pod optužbama da je surađivao s komunističkim službama, i Hrvatska bi trebala pokrenuti slične procese, op.). Papa Poljak usred te i takve Poljske drži veliki govor u kojem ističe da je pravo na političko organiziranje prirodno pravo, a da je uloga države samo da to pravo čuva.

Razdoblje 1983.-1988. u političkom smislu nije bilo toliko uzbudljivo kao prethodno. Režim se konsolidirao i sačuvao kontrolu, ali nije uspio pokrenuti gospodarski rast. Realni dohodak po stanovniku kontinuirano pada osamdesetih. Solidarnost i oporba učvršćuju organizacijsku strukturu u ilegali i inozemstvu. I čekaju priliku. Masovni štrajkovi ponovo izbijaju 1988. godine. Tada je SSSR već na izdisaju. Svi znaju da pod upravom Gorbačova više nema ni ambicije ni snage za intervenciju.

Prvi izbori u Poljskoj – pad komunizma

U lipnju 1989. u Poljskoj se održavaju prvi višestranački izbori s druge strane Željezne zavjese. Solidarnost, sada politička stranka, odnosi pobjedu. Tadeusz Mazowiecki iz Solidarnosti postaje premijer, a Lech Walesa će godinu dana kasnije na predsjedničkim izborima postati prvi demokratski izabrani predsjednik Poljske (1990.-1995.).

U isto vrijeme Srbija i JNA pokreću brutalnu agresiju na Hrvatsku i počinju imperijalističke ratove za stvaranje Velike Srbije.

Isto onako, kako je komunistički put Poljske bio različit od Hrvatske, tako je i njen postkomunistički bio bitno drugačiji. Poljska je praktički nasilno okupirana nakon II, svjetskog rata od strane Crvene Armije, ali je imala svoju državnost i samobitnost u okviru komunističkog sustava. Hrvatska je postala dio Jugoslavije, a Hrvati narod osuđen na komunistički genocid, kao i zatiranje bilo kakve nacionalne svijest i narodne hrvatske samobitnosti. Dok Poljska kao neovisna država kreće u bolje sutra i barem djelomično kroz lustraciju se rješava komunističkih vlastodržaca, Hrvatska kao dio Jugoslavije biva izložena brutalnoj agresiji, a shodno tome propušta neophodnu lustraciju.

Poljska provela lustraciju – HDZ je opstruira od početka do današnjeg dana!

Glavni krivac za neprovođenje lustracije je stranka HDZ, koja je vladala Hrvatskom čak 20 od 28 godina!

Naravno, to je zbog toga što je stranka HDZ od samih početaka premrežena brojnim kadrovima koji su bili dio komunističkog sustava. Sam HDZ se nikada nije potpuno odmaknuo od baštine komunizma, a ponajviše je to bilo vidljivo što je najljepši gradski trg glavnog grada Zagreba nosio ime komunističkog zločinca Josipa Broza. To je trajalo od 1990. pa sve do 2018. i pojave političkog pritiska stranke Nezavisni za Hrvatsku kada je ta ogromna sramota konačno maknuta iz središta Zagreba, a Josip Broz smješten u povijest.

U Poljskoj je bilo sve drugačije, oni nisu imali probleme te vrste, osobito kada je PiS preuzeo vlast u zemlji.

Poljska je danas predvodnica uspješne ekonomije i napredne demokracije u velikim dijelom posrnuloj Europi. U isto vrijeme neuspješnom ekonomijom Hrvatske i deficitarna demokracijom i danas vladaju (post)komunistički tajkuni i njihovi potomci, držeći hrvatski narod kroz dvije velike političke stranke, HDZ i SDP, u okovima – postkomunizma!

Poljska je ujedno i predvodnica Višegradske skupine, četiri uspješne države Europe koje se bore protiv centralističkog tutorstva Bruxellesa. Višegradska skupina i njeno odbacivanje od strane Hrvatske još je jedan veliki promašaj hrvatske diplomacije i političkog vodstva, te u nedostatku vizije ostavlja Hrvatsku u močvarnim vodama „regije“. Ipak, još nije kasno za promjenu političkog smjera, koji je potakla predsjednica Grabar-Kitarović kroz Inicijativu tri mora, da se Hrvatska pridruži zemljama svog povijesno-kulturnog kruga, te se tako definitivno izvuče iz balkanskog blata u koje je bačena 1918. godine stvaranjem Jugoslavije.

Može li se Hrvatska pridružiti Poljskoj u borbi protiv EU centralizma i diktata “velikih”, za bolju budućnost Europe: za demokraciju, nacionalne, vjerske i građanske slobode, za slobodu govora i pisanja, te ravnopravnost svih naroda i građana Europe?

Može i mora!

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Braniteljskog portala**

A.G.

The post 18. prosinca 1929. kardinal Jozef Glemp – kako je Poljska izašla iz komunističkih okova i što Hrvatska mora napraviti da krene tim putem? first appeared on Braniteljski portal.

Po dolasku u Beograd terorist Zoran Matijaš, zaposlen kao diplomatski predstavnik Jugoslavije u Sydneyu, i drugi od Australije protjerani djelatnici jugoslavenskog konzulata u Sydneyu bili su dočekani kao heroji…

Atentatora je dočekao osobno Budimir Lončar, čovjek koji ne samo da nije lustriran ili procesuiran kao istaknuti pripadnik komunističkog zločinačkog sustava, već je obavljao visoke političke funkcije u Hrvatskoj.

Opće je poznato da su veleposlanstva i konzulati Jugoslavije bili neprijateljski nastrojeni prema Hrvatima. Gotovo svi su listom bili suradnici Udbe. Nelustrirana diplomacija ili nasljeđena diplomacija po očevima koji su bili stupovi komunizma i JNA ostaje trajan problem Hrvatske.

Na australskom tlu se dogodio nezapamćen teroristički i zločinački čin koji su jugoslavenski agenti, pod krinkom diplomatskih zaštitara, učinili 27. studenog 1988. godine tijekom mirnog prosvjeda hrvatskih iseljenika ispred jugoslavenskog konzulata u Sydneyu. Na mirne prosvjednike iz automatske puške pucao je ničim izazvan Zoran Matijaš i tom prilikom teško ranio maloljetnika Josipa Tokića

Vijest o teškom ranjavanju mladog Josipa Tokića proširila se munjevitom brzinom diljem Australije. Sve australske radio postaje javljale su svakih sat vremena o tom jugoslavenskom zločinu, a u TV dnevnicima navečer to je bila glavna vijest, s prikazom mirnih hrvatskih demonstracija ispred konzulata u Sydney-u, piše komunistickizlocini.net

Jugoslavenska veleposlanstva kao Udbino gnijezdo

Odmah nakon što je doznao za pucanje iz jugoslavenskog konzulata u Sydneyu na hrvatske demonstrante, ministar vanjskih poslova Australije, senator Gareth Evans, osudio je taj jugoslavenski zločin i zatražio od jugoslavenskog konzulata u Sydneyu i ambasade u Canberri da konzulat i ambasada u potpunosti surađuju s australskom policijom u istrazi cijelog slučaja, s namjerom da se utvrdi tko je pucao, da bi se nakon toga, po australskom zakonu, tu osobu moglo izvesti pred sud, kako bi joj se sudilo za pokušaj ubojstva. Jugoslavenska ambasada u Canberri, na čelu s ambasadorom Borisom Cizeljom (Slovenac), najprije je obećala tu suradnju da bi već slijedećeg dana, nakon poruke iz Beograda, počela odugovlačiti s pružanjem suradnje australskim vlastima.

Bio je to prvi znak da će se Jugoslavija pozvati na Bečku konvenciju, prema kojoj se diplomatsko osoblje može pozvati na diplomatski imunitet u slučaju kršenja zakona u zemljama u kojima se nalaze. U međuvremenu se uspostavilo da je mladog Hrvata ranio čuvar konzulata Zoran Matijaš, koji je bio na popisu diplomatskog osoblja i australske su vlasti odmah zatražile da ga jugoslavenski konzulat preda policiji New South Walesa. Taj je zahtjev Australije odbijen i nastalo je natezanje u iduća tri dana, kad je, u četvrtak 1. prosinca 1988. godine ministar vanjskih poslova Australije, senator Gareth Evans dao ultimatum Jugoslaviji da preda osobu koja je pucala u Hrvata ili će Australija poduzeti najoštrije mjere protiv konzulata u Sydney-u.

Photo: fah

U petak navečer 2. prosinca Jugoslavija je dobila šest sati da odgovori na australski ultimatum. Sve najvažnije australske novine najoštrije su osudile jugoslavenski zločin, dok su vodeći radio i TV komentatori već od ponedjeljka 28. studenoga počeli tražiti da se zatvori jugoslavenski konzulat i protjera njegovo osoblje. Budući da se jugoslavenski zločin dogodio u Sydney-u, gđica Barbara Zaher i urednik «Spremnosti» g. Lovoković bili su intervjuirani u najvažnijim TV i radio emisijama, u kojima su vrlo razumno, djelotvorno i s velikom mjerom uvjerljivosti upoznali australsku javnost s pozadinom zločina u Sydney-u: progonom hrvatskog naroda u Jugoslaviji od 1918. godine., ubojstvima hrvatskih emigranata diljem svijeta od strane Udbe poslije Drugog svjetskog rata i zahtjevom Hrvata za svoju slobodnu i demokratsku hrvatsku državu.

Zločin iz konzulata Jugoslavije donio u prvi plan položaj Hrvata u Jugoslaviji!

Istodobno su svi australski dnevnici bili puni članaka o Jugoslaviji i Hrvatima u Australiji. Najznačajniji je bio komentar bivšeg šefa australske tajne policije g. Harvey Barnetta, koji na toj dužnosti bio od 1981. do 1985. godine. U vlastitom članku za visokotiražni dnevnik «The Herald» iz Melbournea od 5. prosinca 1988. godine Barnett je među ostalim napisao:

“Finoća nije nikada bila sastavni dio diplomacije jugoslavenske vlade. Od konca Drugog svjestkog rata Beograd karakterizira super osjetljivo ponašanje prema bilo kome tko kritizira njegovu vlast. Beograd posebno nastoji neutralizirati sve dijelove hrvatske manjine u prekomorskim zemljama koji su se usudili kritizirati Jugoslaviju…

Jugoslavija se redovno žali onim zemljama, kao što je Australija, u kojima njihovi hrvatski građani prosvjeduju protiv svoje bivše domovine. Beograd traži da se ušutka svaka njihova opozicija. Kad se to ne dogodi, protivnici beogradskog režima bivaju podvrgnuti oštrim mjerama…

Postoje dokumentirani dokazi o jugoslavenskim zastrašivanjima (i ubojstvima) hrvatskih emigranata diljem svijeta. Jugoslavenska vlada troši ogromne novce za ušutkivanje svojih protivnika. Glavna djelatnost jugoslavenske obavještajne službe je infiltracija raznih hrvatskih disidentskih organizacija u namjeri da kontrolira njihovo djelovanje. U posebno težim slučajevima istaknuti Hrvati su bili ubijeni od strane profesionalnih agenata…

Tajne službe u zapadnim zemljama, uključujući Australiju, svjesne su opasnosti od strane ubojica jugoslavenske tajne službe koje tragaju za svojim hrvatskim žrtvama i poduzimaje potrebne mjere da ih neutraliziraju…”

Prljave “dipolmatske” igre Jugoslavije protiv Hrvata 

Kao što se očekivalo, Jugoslavija nije do šest sati navečer u petak 2. prosinca predala jugoslavenskog državnog teroristu Zorana Matijaša australskoj policiji, a ona to nije imala namjeru učiniti niti jednog trenutka, jer je osoblje konzulata počelo pakirati svoje kovčege odmah nakon što je Jugoslaviji uručen ultimatu. Zatvaranje jugoslavenskog konzulata u Sydney-u i protjerivanje njegovog osoblja iz Australije bio je za Jugoslaviju bolje rješenje nego da je Matijaš izveden pred australski sud, na kojem bi se najvjerojatnije otkrile mnoge druge stvari povezane sa zločinom pred konzulatom i djelovanju Udbe u Australiji.

U nedjelju 4. prosinca 1988. godine zrakoplovom JAT-a, i pod zaštitom policije, Australiju su napustili djelatnici jugoslavenskog konzulata u Sydney-u, na čelu s generalnim konzulom Stanojlom Glišićem, koje je australska federalna vlada proglasila nepoželjnim osobama tj. protjerala iz ove zemlje. Protjerivanje je uslijedilo nakon što je jugoslavenska vlada u Beogradu odbila australskoj policiji predati čuvara konzulata koji je u nedjelju 27. studenog 1988. godine, pucajući na hrvatske demonstrante ispred jugoslavenskog konzulata teško ranio hrvatskog dječaka Josipa Tokića. Odlazak jugoslavenskih «diplomata» po noći u nedjelju 4. prosinca bio je kulminacija povijesnog i presudnog događaja, koji je kao malo koji drugi slučaj nakon Drugog svjetskog rata, bio tjedan dana u centru pozornosti cijele australske javnosti.

Ogorčeni Hrvati Australije – prosvjedi diljem zemlje

Jugoslavenski zločin u Sydney-u izazvao je veliko ogorčenje među Hrvatima diljem Australije. U Melbourneu su održane, samo sat vremena nakon što se čulo o oružanom napadu na Hrvate u Sydney-u,  spontane demonstracije ispred parlamenta  za državu Viktoriju, u kojima je sudjelovalo preko tisuću Hrvata, uglavnom mladeži.

Istu večer su predstavnici hrvatskih političkih organizacija, koje se nalaze u Hrvatskom međudruštvenom odboru za Viktoriju, odlučili da se slijedeću subotu, 3. prosinca, ispred zgrade parlamenta u Viktoriji također održe mirne i demonstracije. I zaista, usprkos tomu što je za mnoge Hrvate, koji rade u tvornicama i gradilištima, subota radni dan, već u 10 sati ujutro u centru Melbourne-a okupilo se preko 5000 Hrvata svih dobi.

Na trgu u centru grada održano je nekoliko kraćih govora, a onda je preko dva kilometra duga kolona prosvjednika, noseći oko stotinu hrvatskih i australskih barjaka i bezbroj slika ranjenog mladog Josipa Tokića i drugih Udbinih žrtava, krenula prema zgradi parlamenta. Prema priznanju policije bio je to do sada najveći etnički skup u centru grada Melbournea poslije Drugog svjetskog rata. Kad je nakon skoro pola sata kolona stigla pred zgradu parlamenta, predstavnici Hrvatskog međudruštvenog odbora održali su nekoliko govora na engleskom i hrvatskom jeziku, koje je nazočno mnoštvo burno ali i dostojanstveno pozdravljalo.

Hrvatski prosvjed u Melbourneu izazvao je nezapamćenu reakciju australskih medija, koji su tri dana ranije počeli najavljivati da se organizira prosvjed. Već sat vremena prije prosvjeda, u 9 sati ujutro, na mjestu okupljanja, na glavnom trgu Melbournea, došao je najveći broj TV, radio i novinskih izvijestitelja od kako Hrvati demonstriraju u ovoj zemlji.

Budimir Lončar osobno dočekao udbinog “diplomata-terorista”

Po dolasku u Beograd terorist Zoran Matijaš i drugi protjerani djelatnici jugoslavenskog konzulata u Sydneyu bili su dočekani kao heroji. Atentatora na maloljetnika Josipa Tokića, Zorana Matijaša i druge udbaške agente iz konzulata u Sydney-u osobno dočekao i ministar vanjskih poslova Jugoslavije Hrvat Budimir Lončar.

Taj isti Lončar bio je glavni savjetnik za vanjsku politiku bivšem predsjedniku Stipi Mesiću, a također i glavni savjetnik bivšem predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću.

Taj isti Lončar je predložio embargo na oružje i za Hrvatsku u situaciji kada se hrvatski čovjek u tenisicima s lovačkim puškama išao suprotstavljati JNA.

Budimir Lončar ne da nije lustriran ili procesuiran za svoje djelovanje od 1945. – 1991. godine, već je za svoje antihrvatsko djelovanje dobio važna mjesta u Uredima predsjednika Republike Hrvatske!

A mi zaključujemo: sve dok se ne otkriju i sankcioniraju zločini jedne od najokrutnijih tajnih obaviještajnih službi u svijetu – Udba –  u Hrvatskoj neće nikada biti društvenog mira i stabilnosti niti će se Hrvatska moći razviti u gospodarski razvijenu zemlju i demokratski uspješno društvo.

Prvo istina, a onda moralna, politička i pravna lustracija!

Izvor:komunistickizlocini.net

D.K.

The post 27. studenoga 1988. Sydney – udbaši s prozora konzulata Jugoslavije pucali na mirne prosvjednike i ranili maloljetnog dječaka! first appeared on Braniteljski portal.